Kako preživjeti srednju

Imam 18 godina i idem u 4 razred jezične gimnazije. Djevojka sam koja je kroz srednju prošla stvarno svašta i zato želim s vama podijeliti svoje 4 godišnje iskustvo i možda utješiti sve one izgubljene cure i nadam se unaprijed da neću preplašiti one koji tek kreču u srednju jer ovo je samo moja realnost, drugi ljudi sigurno imaju drugačija iskustva. 8 razred je završio, bila sam iznimno sretna jer napokon odlazim iz osnovne i mogu birati nešto što želim, gdje ću napraviti da me ljudi vole, gdje ću biti druga osoba, pa zapravo tako sam obećala sama sebi,ali vidjet ćete kasnije da se to baš i nije ispunilo. Preda mnom je bilo jedno dugo, zanimljivo ljeto. Upisala sam srednju koju sam željela, imala sam dečka, bila sam jako sretna. Izašao je popis ljudi koji idu sa mnom u razred nisam znala nikoga, to jest znala sam jednu curu iz viđenja, ali to je bilo kao da nisam znala nikoga. Mama me nagovorila da upoznam barem nekog preko interneta i tako sam počela razgovor sa curom sa kojom sam se počela odlično slagati. I jedva sam čekala da srednja počne, da upoznam još dragih ljudi. Kada je sve napokon počelo došla sam u školu sa svoje dvije prijateljice iz osnovne koje idu u opću gimnaziju i onda je do nas došla i moja poznanica(ona iz viđenja) i počele smo razgovarati,ali mi se nikad nismo previše slagale. Imali smo prva dva sata sa našom razrednicom, razrednica je bila mlada i simpatična. Ja sam bila okružena sa previše ljudi koje vidim prvi put u životu. Bilo je još puno ljudi koji nisu nikoga poznavali i svi smo bili jako sramežljivi. Prvih mjeseci svi smo se družili kao razred. Ja sam mislila da mi je baš super jer sam stekla puno prijatelja i jer smo jedan veliki složan razred. Međutim krajem 1 polugodišta sve se promijenilo. Ljudi su me počeli ismijavati, raditi i pisati stvari koje su mene plašile. Uvjerila sam se da se sviđam nekom ludom maturantu jer sam dobivala čudne anonimne poruke na internet i u ormarić, ali da je bio netko vjerojatno bi mi skupio snage i prišao i to je bilo toliko odvratno da mi sad kad sam pametnija liči samo  na njihovo djelo. Najgore se dogodilo na posljednjem satu povijesti u 1 polugodištu, dan pred Badnjak, cure su me počele ogovarati u šiframa ispred mene i uključile su gotovo cijeli razred. Pričale su odvratne stvari i smijale se misleći da ja ništa ne kužim. Ja sam samo šutjela i trpjela, ali željela sam otrčati van iz razreda i plakati jer su se moji planovi toliko izjalovili i na kraju sam završila sama. Izašle su priče da sam odvratna, siromašna, ku*va jer se družim samo sa dečkima. Bilo je užasno, milijun puta sam se htjela premjestiti u drugu školu, ali nisam znala što da kažem roditeljima zašto. 2 polugodište se više nisam družila ni s dečkima koji su mi do tada bili najbolji prijatelji. Nisam imala nikoga, uvijek sam sjedila sama i čekala da taj pakao završi. Bila sam sretnija što će druge godine za mnom doći moj bratić i više ljudi koje poznajem od ranije i sa kojima sam dobra. Ljeto nakon 1 razreda je tako brzo prošlo, Helena je plakala jer opet počinje. Srećom u školu je upisala moja najbolja prijateljica Lana. Sada sam sve moguće trenutke provodila s njom, Polako sam u mom razredu opet postajala bliska sa dečkima jer me oni nikad nisu osuđivali, nekako su me oni uvijek razumjeli. Provodeći svaki odmor s Lanom stekla sam nove prijatelje koji me nisu osuđivali, ali me bilo užasno strah da oni ne čuju neku priči i da me i oni ne počnu osuđivati. Ali oni nisu nikad i nikad neće jer pravi prijatelji to ne rade i opet sam se uvjerila kako bi bilo bolje da sam se rodila godinu kasnije. S vremenom sam u svom razredu počela razgovarati sa curom koja je isto tako uvijek na odmorima bila sama jer je bila drukčija, međutim o njoj nisu kružile nikakve priče jer se znala uključiti u druge pretpostavljam,pa i iz njih isključiti. Te sam upoznala curu s sličnim interesima i sličnim razmišljanja u mom razredu. Te dvije cure su mi sada najbolje prijateljice iako je dugo trebalo da se naš odnos izgradi, sada smo kao prst i nokat. Na početku sam imala sve odlične ocjene i sve je bilo fenomenalno, učila sam redovito i bila zadovoljna,ali otkako sam saznala za sva ogovaranja i sve stvari koje su mi se događale kroz te 2 godine, moje ocjene su drastično padale i ja sam pala u očima profesora. Moje samopouzdanje je bilo na 0 i ja se još i danas tresem kada moram prezentirati nešto pred svojim razredom jer znam,vidim im u očima sve one riječi koje su nekad izašle iz njihovih usta. Ja treme inače stvarno nemam, glumila sam na pozornici milijun puta pred više od 100 ljudi,ali ja ne mogu pred svoj razred. Sve je to naravno utjecalo i na moj 3 razred koji zapravo i nije bio toliko loš jer sam shvatila tko me cijeni i koga ja trebam cijeniti i mrzila sam činjenicu da ću morati s tim ljudima na ekskurziju. Srećom pa sam se zbližila sa mojoj trenutno najboljom prijateljicom iz razreda koja mi je dosta slična u vezi nekih stvari koje glupi ljudi na ekskurziji prakticiraju. I mi smo odlučile biti zajedno u sobi. Sreća što imam nju jer bi inače bila sama i plakala cijele noći. I 3 razred je prošao, uspješno iako sa prolivenih 100 suza(iako ih je više bilo u 2 razredu jer su ove u 3 većinom predstavljale predmete, ne ljude i moje emocije). Ekskurzija je prošla solidno, ništa posebno kao i svaki drugi izlet. Ljeto poslije 3 razreda bilo je kratko, lijepo i naporno. Počeo je 4 razred i ne biste vjerovali napokon ispunjavam svoje ciljeve i napokon sam sretna. Idem na vozački što mi je oduvijek bila najveća želja, iskreno jedva čekam dan kada ću moći sama voziti auto, polažem višu razinu njemačkog ove godine(molim se da položim) i imam nevjerojatne prijatelje koji me čine sretnom. Sam trenutak kada ja iz njih izmamim osmijeh ili oni iz mene je nevjerojatan. Razred je opet donekle blizak,ali to neće trajati dugo naravno. Još uvijek je teško kada se sjetim svega, još uvijek bole stare rane,ali ja sam svima njima oprostila,što ne znači da ću ikada zaboraviti što su mi napravili i na što su me doveli. Sve što mi trenutno pomaže svako jutro dići se sa osmijehom i ući u novi dan su moji prijatelji koji su vječno ostali uz mene i moj vječni dečko kojem sam zahvalna na svakom trenutku i na svakoj suzi jer nijedna nije bila bolna koliko ove u školi.
I sada  samo molim da sve čim prije završi i ja odem nekud daleko i budem napokon sretna.

-Helena

Netko poseban

Zauvijek će postojati jedna osoba koja vam život znači. Taj netko zbog koga bi se odrekli i vlastitog života. Taj netko koga volite toliko da ako treba udaljiti ćete se od njega ako mu smetate, a opet skočiti pod vlak pred njim da ga zaštite. Taj netko čiji osmijeh pokreče vaš svijet. Taj netko čija jedna riječ može popraviri cijeli dan. Taj netko tko je posebna pojava za vas. Taj netko koga volite najviše na svijetu.
Taj netko za koga samo vi znate da je on vaš taj netko...

prava ljubav

Vjerujete li vi u pravu ljubav? Da se prava ljubav može naći već u ovim godinama u kojima smo mi sad. Znam da će to zvučati ludo, ali ja vjerujem. Vjerujem da sam ju zapravo i pronašla. Jer ja imam tu jednu osobu zbog koje bi napravila doslovno sve i volim ju više od života i ne, ne šalim se. Pokušala sam ja svašta i bila sam s drugima, ali nikad nisam prestala misliti na njega. Sad ćete možda reći da je to prolazno. Ali nije, to traje već 4 godine i meni je do te osobe stvarno stalo. Možda ovakva razmišljanja jedne 17 godišnjakinje zvuče veoma ludo, ali ne zvuče li vam ludo i sva ona razmisljanja o samoubojstvima i spolnim odnosima osoba koje su stare kao ja ili čak mlađe? I možete vi meni reći što god želite, ali ja vjerujem da je samo jedna prava ljubav i da možda nismo uvijek sretni s njom i ne završimo s njom. Ali samo je jedna takva prava ljubav!

etiketiranje

Jednom budeš užasno loš u nečemu i odmah si loš u svemu? Znate li vi taj osjećaj? Meni je toga više i previše. Ja neke predmete u školi stvarno volim, a neki mi naravno kao i svim ostalim baš nejdu i baš ih ne volim. Ali zato što mi ti određeni predmeti nejdu i imam lošije ocjene, pada i sve drugo. A zašto? Zato što si odmah etiketrian glupim i lijenim čim ti nešto nejde, ne znam kako je u vašim školama, ali u mojoj je to etiketiranje užasno. Kad imaš etiketu lošeg učenika imaš je kod svih profesora, a i učenika. Ja je imam i vjerujte mi to je nešto grozno. Ja se toliko trudim svima ugoditi i učim ko nenormalna za sve predmete, ali naravno kad si jednom etiketiran ko loš, onda si loš i ako slučajno postigneš nešto bolje, nije bolje sigurno si varao ili prepisao. Ja jedva čekam kad ću otići iz ove glupe škole etiketiranja i doći negdje na pošteno tlo gdje toga nema. Mislim zašto sam ja loša ako mi nejde matematika ili ne znam jednadžbe iz kenije? Tko još može znati sve i biti u svemu savršen. Ja znam da ja ne mogu!

Helena=preosjećajna osoba

Haj ljudi,

Evo mene opet. Jeste se nekad zapitali koliko ste vi zapravo osjećajni? Ja se to inače obično i ne trebam pitati, ja znam da sam dosta osjećajna, a prije nekoliko dana sam shvatila da sam možda i preosjećajna osoba. Ali se nekako u zadnje vrijeme trudim ne to previše pokazivati jer sam to prije pokazivala prečesto i bila dosta osuđivana zbog toga. Pa s vremenom naučiš kako to ne pokazivati. Kako iskriviti osmijeh iz svih tvojih osjećaja.

Mene sve dira i stalo mi je do toliko ljudi. Do nekih možda i previše ali ja sam jednostavno takva. Diraju me sitnice, stalo mi je do svakoga, žao mi je toliko ljudi. Ja se svoju tugu trudim sakriti i ostale emocije isto, nekad čak i sreću. Ali ne možeš pobjeći osjećajima, to je jednostavno nemoguće. Koliko puta sam ja rekla ne, neću plakati, neću nikad više, a opet suze krenu same od sebe. Nema tu pomoći. Ne možeš to zadržati. Baš smo raspravljali na psihologiji možemo li kontrolirati svoje emocije. I puno ljudi je reklo da mogu, a oni su očito to naučili. Ali ja jednostavno ne mogu, ja se uvijek slomim.

Često je to loše, tolike emocije i tolika osjećajnost kod neke osobe. Ali zapravo to ima i dobrih strana. Emocije ukazuju da si ti jedinstven/a. Nitko se u isto vrijeme ne osjeća isto, možda smo oboje sretni, ali to nikad nije isti osjećaj i vjerojatno se nije dogodilo zbog istih činjenica. Nekada sam si predbacivala što sam toliko osjećajna i mrzila sam se jer ne mogu kontrolirati sve te nalete emocija. A sada zapravo shvaćam da je to ono što ja jesam. I koliko god sam osjećajna to je ono što me krasi, a o drugima ovisi hoće li to ocijeniti kao vrlinu ili manu.

Možda i jesam emocionalka i preosjećajna i svašta me dira, ali nisam nikad na život baš gledala kao da je sve crno. Postoje cure koje stvarno pretjeruju i koje ni ne vide smiaso života te samo žele umrijeti i razmišljaju o različitim oblicima samoranjavanja i uništavanja sebe. E pa ja nisam nikad na takvo što pomislila. Koliko god mi nekad bilo loše i imala sam dana kad sam doslovno plakala po cijele dane, nisam nikad ni pomišljala na tako nešto. Bolje da se pošteno isplačem nego da si na tijelu ostavim ožiljke zauvijek kao što te cure rade. Plač,lopta i bicikl to su obično moja rješenja za tugu, bijes i slično. Bog je svakome dao ovaj život iz nekog razloga i planira nam svima neku budućnost, a moguće i neku kušnju koju ćemo morati prebroditi. A uništavanje sebe ili nekih oko tebe sigurno nije rješenje. 

A zato postoje i neke osobe uz nas kad smo toliko tužni i ne znamo što bi sa sobom. Te osobe zovu se prijatelji i to su ljudi kojima je uistinu stalo do tebe, a i tebi je stalo do njih. Ako te oni ostave onda ćeš vjerovatno burno reagirati. Ali oni pravi nikad te neće ostaviti. Pravi prijatelji su uvijek tu za tebe. Nisu li? Svatko na svijetu ima barem jednog takvog prijatelja i zahvalni smo za njega. Da nema njega vjerojatno ne bi uspjeli prebroditi sve ono kroz što ste prošli. Jesam li u pravu? Ima i onih lažnih, znam ja to najbolje, imala sam i ja takve, kojima do tebe nije uopće stalo. Ali meni je stalo do svakog čovjeka koji je barem malo pridonio mom životu jer ja sam jednostavno takva osoba.

Preosjećajna, prebružna, prezabrinuta, e da to sam ja. I iskreno  baš me briga što će drugi reči dok god ja uspijevam sama sebi da se sviđam ovakva kakva jesam. I bilo je uopće suludo kad sam pomišljala na neko mijenjanje. Ja sam ja i nikada neću dozvoliti da to bilo tko promijeni!

oprostite što nisam robot

Znate onaj osjećaj kad vas ljudi tretiraju kao robota? Kao limenu kantu bez osjećaja? Eh dobrodošli u moj svijet jer mene tako gotovo svi tretiraju. Ali ne smeta mi to baš kod svih. Najviše mi to smeta kod moje mame. Znači ona mene smatra školskim robotom. Opremom koja bi ovu školu morala proći sve sa 5 bez obzira na moje probleme sa profesorima, probleme s gradivom i osjećajima, ukratko bez obzira na sve. Trebala bi po njenom učiti cijele dane i noći, nikad se ne dizati od knjige samo kako bi postigla najbolje rezultate je će mi tako kao biti ljepše i bolje u životu. Novci i učenje njoj se sve vrti oko toga, ostalo ju ne zanima. Uopće ju ne zanimaju moji osjećaji, koliko god ja bila jadna to mora da je zbog škole, sigurno sam pokupila još neku jedinicu i ona jedva čeka da se izviče na mene makar sam ja jadna i potištena i osjećam se užasno. Ja znam provesti i po cijeli dan plačući radi nje da bi mi ona došla u sobu i rekla ˝Pak se cmuljiš, nebu ti to pomoglo.˝ Ja sam jednostavno užasno osjećajna osoba i mene to sve toliko pogađa da vam ne mogu opisati. To sam očito naslijedila od tate, ne od nje. Jer moj tata je stvarno duša od čovjeka i svaka mu čast. Mama ima tonu problema svaki dan na koje se žali, a nikad ali nikad ne razmišlja o tuđim problemima. Nekada bi jednostavno htjela poludjeti,reći i ja imam osjećaje, bilo mi je lijepo s vama i otići nekud daleko gdje me nitko više ne bi našao ili poznavao. Ali ne mogu dok god ovisim o roditeljima što mrzim. Ove godine ću 18 i jedva čekam taj trenutak, bježat ću svako malo kad će mi tako nešto radit s izlikom imam 18, punoljetna sam sad. Ako su oni mogli toliko puta do sada meni reći nemaš još 18, moći ću to barem malo vratiti kad ću imati 18. Mami je najvažniji moj uspjeh u školi,a iskreno što je njoj to važnije, njoj u inat, meni je to sve manje važno. Ne kažem da mi nije važno ali ja u životu ne želim brdo novaca i školu od 1000 godina te diplomu za nekog doktora inžinjera. Ja samo želim biti sretna i ne želim brdo novaca, želim nekog tko će me voljeti i s kim ću provesti život. Naravno da želim i malo bolji posao jer za to sam se i mučila i slijedila svoje snove. Ali ne želim dobro plačen posao koji ću mrziti kao ona. Ako se već tako školujem želim posao koji ću voljeti i život u kojem ću uživati. Ja ne znam koji su vaši snovi i ambicije ali ja svoje mislim ispuniti koliko god to teško usprkos situaciji tj ratu koji vodim svakodnevno sa svojom mamom!

Valentinovo

Kad već svi pišu u zadnje dane o ovoj temi moram i ja. Prvo moram reći da ja obožavam ovu temu iako svako Valentinovo provedem sama. Ali meni je onaj ambijent taj dan nešto tako prekrasno. Vidjeti sve sretne ljude i parove, ali mi je najdraže kaj je sve crveno jer Helena voli crvenu i još mi je draže kaj su sve one fine čokolade na popustu pa si ih mogu taj dan više priuštiti. Hehe oke ne mogu vam ni kriti da ove godine se još više radujem tom danu jer mislim da ću zapravo imati s nekim ga proslavit. Ali to ću vam još javit kada se i ako se išta dogodi, ne želim si sada nabijati lažne nade. Meni je još super što je prije Valentinova petak 13 :D Mnogim ljudima je to najnesretniji dan na svijetu i ne znaju kaj bi sa sobom jer je došao taj pakleni petak 13, a meni je to najdraži dan u godini obično. Jer pa petak je, a Helena obožava petak. Mene uvijek nekako više brine onaj ponedjeljak 16 koji dođe nakon toga. Dobro, sad sam već i skrenula s teme. Moram ja pitati hoćete li vi biti s nekim za Valentinovo? Kako ćete vi provesti ovaj čudan dan? Kaj ja zapravo mislim o Valentinovu? Meni je to slatko i sve, ali malo su mi glupi svi ti silni darovi i to izjavljivanje ljubavi samo na Valentinovo jer kao što bi mnogi rekli kad nekoga voliš, voliš ga svih 365 dana u godini, a ne samo na Valentinovo. Ipak sladak je ovo praznik iz kojeg se može svašta saznati i savršena prilika da nekoga usrećite i kažete mu koliko ga volite. Zašto sam ga nazvala čudan dan Pa ja sam to nekako oduvijek smatrala čudnim danom zbog toga kaj svi nekako polude i ljudi, pa mačke vani, sad imam psa, zanima me hoće li i on poludjet na Valentinovo. I bez obzira imaju li nekog ili nemaju taj dan svi ljudi su sretni. Ja obožavam tu sreću i pozitivnu energiju koja se širi taj dan. Baš me zanima jeste li vi ikad bili tužni za Valentinovo ili tješili nekog tko je bio? Ja sad razmišljam i mislim da nisam nikad nikoga upoznala tko je bio tužan na Valentinovo. Mislila sam da ću na ovu temu imati puno više pisat ali sam sad zablokirala haha oprostite mi kaj nije post malo duži bit će slijedeći sigurno :D A sad želim čuti vaše odgovore što vi mislite o Valentinovu?

Voli vas sve,
-Helena

može li dečko biti sramežljiviji od cure?

Super je on, dopisujemo se ove godine svaki dan. Ali zašto on još uvijek ne može ništa poduzeti uživo? Sviđam mu se jako, znam to, a i on to pokazuje veoma je očito. Moguće je zato što smo već par puta bili zajedno i jer je stvarno zaljubljen u mene? Mislim osoba koja nije zaljubljena u tebe do ušiju vjerojatno se ne bi i 3 put toliko trudila oko tebe. Ajde trenutno malo više napredujemo pošto smo razgovarali na telefon i preko onih glasovnih poruka, to je zapravo za njega  bilo dovoljno hrabro. Ali danas sjednem u busu kraj njega i jadnik sav je bio zbunjen, ja sam samo pitala mogu li sjesti, a on je bio sav zbunjen, nije mogao izustiti ni A. Malo sam se razočarala jer pa mislila sam da će moći barem nešto reći nije da smo neki stranci, ali ne znam, stvarno postoji li decko sramezljiviji od cure? Koliko puta se moras okrenuti i skupiti hrabrost, ja dobro to znam, ali njega ne shvacam. Mozda sam onda ja trebala nešto poduzeti? Možda još uvijek trebam hm... Eto ovo je post gdje sam vam postavila brdo pitanja nadam se da ćete mi moći odgovoriti bar na neka od njih hhh...

zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan samo 1 da ozdravi

Ovo je post posvećen mojoj prijateljici koja se bori sa teškom zločudnom bolesti zvanom rak. Ne možete vjerovati kako ste danas bolesni, a sutra već bam saznate da se borite za vlastiti život. Bila je normalna učenica koja i nije imala baš puno zdravstvenih problema. I najednom iz čista mira u školi samo se sagnula i nešto u kostima joj je puklo. Strašno! Uskoro se saznalo što je to nešto bilo, to je bila ta zločudna bolest, taj rak. Nismo mogli vjerovati, mi smo joj prijatelji, a nama je teško o svemu tome razmišljati i slušati, a zamislite kako je tek njoj koja to proživljava. Kao ššto sam i rekla u naslovu zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan, pa tako i ona da ozdravi. Cura od 18 godina koja je tek počela živjeti može umrijeti. To bi svima nama bilo užasno teško prihvatiti. Ali mi imamo vjere i molimo se da sve bude dobro. Jer sada joj samo ta vjera može pomoći. Za kraj svima koji boluju od bilo kakve bolesti samo želim reći imajte vjere i držite se, vani postoje ljudi koji vas vole i također mole za vas.

Helena s tonom problema :D

Hej ljudi :)
Znam da me ne znate xD Ok neki od vas me znaju, ali svejedno iskoristit ću priliku u ovom postu i ponovo se predstaviti. Kao što ste već i mogli predpostaviti iz naslova ja sam Helena, drago mi je :D Inače sam pisala na blogger.ba, ali on se sada zatvara. Ako ikog zanima taj mog prošli blog evo http://itsmylifehelga.blogger.ba/, do Svibnja još možete vidjeti moje postove. A sad da vam se napokon predstavim kao čovjek. Helena, imam 17 godina, smeđu kosu, zelene oči i nisam baš pretjerano visoka, zapravo sam dosta mala oko 163. Ne volim šminku, zapravo skoro nikad ju ne nosim, ni previše nakita,ali nakit mi je oke. Volim ogrlice,narukvice i naušnice. Oblačim se pa traperice i majice većinom, mislim da ste to i shvatili iz ovog rock girl. Eto to bi bilo to o mom izgledu. A sad ono što ja iskreno smatram puno bitnije od izgleda, moja duša. Oke, znam da vam ja ne mogu možda točno opisati kako drugi vide moju dušu,ali napisat ću vam ono što ja zasigurno znam o sebi. Ljudi kažu da sam užasno sramežljiva i tiha, iskreno pa i nisam baš, nije me strah novih ljudi ili nešto slično, snalazim se u raznim situacijama,ali jednostavno me strah ljudi iz mog razreda u njihovoh predrasuda jer znam što su sve pričali o meni i od tad sam se zatvorila u sebe. Ja nisam kao druge djevojke, možda su se zato i pojavile sve te predrasude. Sad se sigurno pitate ako nisam kao druge djevojke, kakva sam onda? E pa ja sam djevojka koja voli sport, lakše komunicira s dečkima,kao što sam već spomenula mrzim šminku, slušam rock i obožavam avanture i putovanja. E da i gotovo sam zaboravila obožavam glumu, sanjam o tome da jedan dan postanem neka glumica negdje i napokon budem sretna i ispunim sve svoje snove. Iako jako često sumnjam da će se to dogoditi. Zašto? PA ne znam, kad svi sumnjaju u tebe nekako i ti počneš sumnjati u sebe, nekako kako ljudi stvore sliku tebe ta slika na kraju ti i postaneš ako ih slušaš. Veoma sam osjećajna osoba i stvarno me svašta pogađa i ja to često pokušavam pregaziti ili pretrpjeti, ali moje suze su uvijek jače, ako se ne pojave odmah, pojave se navečer. Moji roditelji me uopće ne razumiju, moja seka me još i cinka, samo da ona ne bude kriva. Nekad se osjećam kao da sam sama na ovom svijetu. I još jedno za kraj. Helena je romantična duša kojoj je zapeo jedan Domagoj u glavi i ne izlazi već 4 godine. Trenutno smo sretni,ali to se svako malo preokrene.

Eh da ova slika je toliko istina da ne znam... Vele da im dajem odlične savjete i stvarno ja sve njih razumojem i nekad se osjećam kao wow zar sam ja najviše preživjela. Ali zašto onda ne postoji nijedna osoba koja razumije mene? Hm možda se ovdje na blogu nađe koja takva kojim slučajem.
To bi bilo sve od mene zasad.
Pisat ću uskoro pošto je ovo samo neki uvodni post.
Vaša Helena :D