Helena=preosjećajna osoba

Haj ljudi,

Evo mene opet. Jeste se nekad zapitali koliko ste vi zapravo osjećajni? Ja se to inače obično i ne trebam pitati, ja znam da sam dosta osjećajna, a prije nekoliko dana sam shvatila da sam možda i preosjećajna osoba. Ali se nekako u zadnje vrijeme trudim ne to previše pokazivati jer sam to prije pokazivala prečesto i bila dosta osuđivana zbog toga. Pa s vremenom naučiš kako to ne pokazivati. Kako iskriviti osmijeh iz svih tvojih osjećaja.

Mene sve dira i stalo mi je do toliko ljudi. Do nekih možda i previše ali ja sam jednostavno takva. Diraju me sitnice, stalo mi je do svakoga, žao mi je toliko ljudi. Ja se svoju tugu trudim sakriti i ostale emocije isto, nekad čak i sreću. Ali ne možeš pobjeći osjećajima, to je jednostavno nemoguće. Koliko puta sam ja rekla ne, neću plakati, neću nikad više, a opet suze krenu same od sebe. Nema tu pomoći. Ne možeš to zadržati. Baš smo raspravljali na psihologiji možemo li kontrolirati svoje emocije. I puno ljudi je reklo da mogu, a oni su očito to naučili. Ali ja jednostavno ne mogu, ja se uvijek slomim.

Često je to loše, tolike emocije i tolika osjećajnost kod neke osobe. Ali zapravo to ima i dobrih strana. Emocije ukazuju da si ti jedinstven/a. Nitko se u isto vrijeme ne osjeća isto, možda smo oboje sretni, ali to nikad nije isti osjećaj i vjerojatno se nije dogodilo zbog istih činjenica. Nekada sam si predbacivala što sam toliko osjećajna i mrzila sam se jer ne mogu kontrolirati sve te nalete emocija. A sada zapravo shvaćam da je to ono što ja jesam. I koliko god sam osjećajna to je ono što me krasi, a o drugima ovisi hoće li to ocijeniti kao vrlinu ili manu.

Možda i jesam emocionalka i preosjećajna i svašta me dira, ali nisam nikad na život baš gledala kao da je sve crno. Postoje cure koje stvarno pretjeruju i koje ni ne vide smiaso života te samo žele umrijeti i razmišljaju o različitim oblicima samoranjavanja i uništavanja sebe. E pa ja nisam nikad na takvo što pomislila. Koliko god mi nekad bilo loše i imala sam dana kad sam doslovno plakala po cijele dane, nisam nikad ni pomišljala na tako nešto. Bolje da se pošteno isplačem nego da si na tijelu ostavim ožiljke zauvijek kao što te cure rade. Plač,lopta i bicikl to su obično moja rješenja za tugu, bijes i slično. Bog je svakome dao ovaj život iz nekog razloga i planira nam svima neku budućnost, a moguće i neku kušnju koju ćemo morati prebroditi. A uništavanje sebe ili nekih oko tebe sigurno nije rješenje. 

A zato postoje i neke osobe uz nas kad smo toliko tužni i ne znamo što bi sa sobom. Te osobe zovu se prijatelji i to su ljudi kojima je uistinu stalo do tebe, a i tebi je stalo do njih. Ako te oni ostave onda ćeš vjerovatno burno reagirati. Ali oni pravi nikad te neće ostaviti. Pravi prijatelji su uvijek tu za tebe. Nisu li? Svatko na svijetu ima barem jednog takvog prijatelja i zahvalni smo za njega. Da nema njega vjerojatno ne bi uspjeli prebroditi sve ono kroz što ste prošli. Jesam li u pravu? Ima i onih lažnih, znam ja to najbolje, imala sam i ja takve, kojima do tebe nije uopće stalo. Ali meni je stalo do svakog čovjeka koji je barem malo pridonio mom životu jer ja sam jednostavno takva osoba.

Preosjećajna, prebružna, prezabrinuta, e da to sam ja. I iskreno  baš me briga što će drugi reči dok god ja uspijevam sama sebi da se sviđam ovakva kakva jesam. I bilo je uopće suludo kad sam pomišljala na neko mijenjanje. Ja sam ja i nikada neću dozvoliti da to bilo tko promijeni!