subota, 13. svibnja 2017.

jeste li ikada bili zaista sami?


Jeste li ikada bili zaista sami? Jeste li bili okruženi hrpom ljudi, ali se osjećali potpuno užasno. Na stotine ljudi, svi razgovaraju jedni s drugima, a vi samo sjedite okruženi hrpom ljudi, šuteći i osjećajući kako tonete. Potražili ste nekog na svom telefonu, ali nikoga nije bilo ni ondje? Ostali ste toliko sami da bi najrađe zaplakali. Jeste li ikada i pokušali zaplakati, ali jednostavno niste mogli, a da ste i zaplakali, znali ste da to sve ne bi bilo vrijedno jer vas ionako nitko ondje ne bi primjetio. Okruženi srećom i tugom drugih ljudi, vi se osjećate potpuno prazno.

 Koliko treba da se čovjek s nekim sprijatelji, da smogne hrabrosti i priđe nekome. Za to treba ogromna hrabrost, zar ne? Ne divite li se ljudima koji to mogu učiniti samo trepetom oka? Ja znam da se ja divim. Oduvijek sam htjela biti takav čovjek, ali nikada u životu mi to nije uspjelo. Oduvijek sam bila jedna od onih osoba koje su sjedile same i osjećale se prazno, skrivala sam se iza svog telefona, iza svojih slušalica i svojih knjiga. Bježala sam u alternativne svijetove, u serije, u knjige i u moje rukopise. Nikada nisam voljela komunikaciju sa strancima. Osjećala sam se dobro dok mi se netko obratio s lijepom riječju ili samo nekim upitom, ali to je bilo toliko rijetko. Voljela sam se osjećati prihvačeno, ali to je bilo još rjeđe. Svaki put kad bih se osjećala prihvaćeno ljudi bi me ostavili, odšetali bi kao da se nikada ništa nije dogodilo i zamijenili bi me s nekim boljim. Izgubila sam i ono malo samopouzdanja koje sam imala. Pobjegla sam u svoje misli i svoje knjige toliko da ne znam kako ću više ikada iz toga izaći.



 Trenutno sam toliko sama da sam na to već navikla, iznenadi me kad me se zapravo netko sjeti, što je tako rijetko, zapravo gotovo nikada. Uvijek se činim sretna jer me ljudi jednostavno više ne primječuju i ne prepoznaju. Sve sam, osim sretna ovih zadnjih dana, mjeseci zapravo. Toliko sam prazna da više ni ne znam što osjećam, ako osjećam išta. Suze se pojave ponekad, kad se pojave neka sjećanja, Postala sam toliko sama, da više ne znam što su to osjećaji drugih i normalan razgovor s nekim. Provodim toliko sati, dana u svojoj sobi da mi je to postalo stalno boravište. Jedva znam kako izgleda šetnja i druženje s drugim ljudima, kako izgleda iskren osmijeh na nečijem licu, kako izgleda iskren osmijeh na mom licu. Jedina komunikacija koju imam je s mojim prijateljima koji su miljama daleko i koji mi ne mogu puno pomoći jer su tako daleko da ne mogu sa mnom otići u šetnju, u kino ili na pizzu.
 Sve što sam ikada željela bio je jedan jedini prijatelj s kojim bi mogla dijeliti najljepše trenutke i stvarati najljepše uspomene, a sve što sam dobila zauzvrat je još prijatelja koji su me ostavili kada se bolja prilika ukazala. Nikada mi nije bilo jasno, što nije uredu sa mnom da ljudi toliko odlaze od mene. Ali sam se toliko pomirila s tim da sam navikla biti sama. Iako navikla biti sama još uvijek mi se taj osjećaj nimalo ne sviđa. Još uvijek sanjam o danu kada će mi netko prići i ostati i voljeti me zato što sam ja, ja i nikada neće otići. No, što sve više sanjam, sve sam više uvjerena da je to samo moj ludi san i da sam osuđena na budućnost sama, da ću dijelom uvijek biti usamljena jer ja sam svima prijatelj dok ne nađu bolju ponudu i odu. Oduvijek sam bila optimistični sanjar, ali sve mi se više čini da postajem povučeni, usamljeni pisac, zahvaljujući svim ljudima koji su me ostavili i otišli.