Kako preživjeti srednju

Imam 18 godina i idem u 4 razred jezične gimnazije. Djevojka sam koja je kroz srednju prošla stvarno svašta i zato želim s vama podijeliti svoje 4 godišnje iskustvo i možda utješiti sve one izgubljene cure i nadam se unaprijed da neću preplašiti one koji tek kreču u srednju jer ovo je samo moja realnost, drugi ljudi sigurno imaju drugačija iskustva. 8 razred je završio, bila sam iznimno sretna jer napokon odlazim iz osnovne i mogu birati nešto što želim, gdje ću napraviti da me ljudi vole, gdje ću biti druga osoba, pa zapravo tako sam obećala sama sebi,ali vidjet ćete kasnije da se to baš i nije ispunilo. Preda mnom je bilo jedno dugo, zanimljivo ljeto. Upisala sam srednju koju sam željela, imala sam dečka, bila sam jako sretna. Izašao je popis ljudi koji idu sa mnom u razred nisam znala nikoga, to jest znala sam jednu curu iz viđenja, ali to je bilo kao da nisam znala nikoga. Mama me nagovorila da upoznam barem nekog preko interneta i tako sam počela razgovor sa curom sa kojom sam se počela odlično slagati. I jedva sam čekala da srednja počne, da upoznam još dragih ljudi. Kada je sve napokon počelo došla sam u školu sa svoje dvije prijateljice iz osnovne koje idu u opću gimnaziju i onda je do nas došla i moja poznanica(ona iz viđenja) i počele smo razgovarati,ali mi se nikad nismo previše slagale. Imali smo prva dva sata sa našom razrednicom, razrednica je bila mlada i simpatična. Ja sam bila okružena sa previše ljudi koje vidim prvi put u životu. Bilo je još puno ljudi koji nisu nikoga poznavali i svi smo bili jako sramežljivi. Prvih mjeseci svi smo se družili kao razred. Ja sam mislila da mi je baš super jer sam stekla puno prijatelja i jer smo jedan veliki složan razred. Međutim krajem 1 polugodišta sve se promijenilo. Ljudi su me počeli ismijavati, raditi i pisati stvari koje su mene plašile. Uvjerila sam se da se sviđam nekom ludom maturantu jer sam dobivala čudne anonimne poruke na internet i u ormarić, ali da je bio netko vjerojatno bi mi skupio snage i prišao i to je bilo toliko odvratno da mi sad kad sam pametnija liči samo  na njihovo djelo. Najgore se dogodilo na posljednjem satu povijesti u 1 polugodištu, dan pred Badnjak, cure su me počele ogovarati u šiframa ispred mene i uključile su gotovo cijeli razred. Pričale su odvratne stvari i smijale se misleći da ja ništa ne kužim. Ja sam samo šutjela i trpjela, ali željela sam otrčati van iz razreda i plakati jer su se moji planovi toliko izjalovili i na kraju sam završila sama. Izašle su priče da sam odvratna, siromašna, ku*va jer se družim samo sa dečkima. Bilo je užasno, milijun puta sam se htjela premjestiti u drugu školu, ali nisam znala što da kažem roditeljima zašto. 2 polugodište se više nisam družila ni s dečkima koji su mi do tada bili najbolji prijatelji. Nisam imala nikoga, uvijek sam sjedila sama i čekala da taj pakao završi. Bila sam sretnija što će druge godine za mnom doći moj bratić i više ljudi koje poznajem od ranije i sa kojima sam dobra. Ljeto nakon 1 razreda je tako brzo prošlo, Helena je plakala jer opet počinje. Srećom u školu je upisala moja najbolja prijateljica Lana. Sada sam sve moguće trenutke provodila s njom, Polako sam u mom razredu opet postajala bliska sa dečkima jer me oni nikad nisu osuđivali, nekako su me oni uvijek razumjeli. Provodeći svaki odmor s Lanom stekla sam nove prijatelje koji me nisu osuđivali, ali me bilo užasno strah da oni ne čuju neku priči i da me i oni ne počnu osuđivati. Ali oni nisu nikad i nikad neće jer pravi prijatelji to ne rade i opet sam se uvjerila kako bi bilo bolje da sam se rodila godinu kasnije. S vremenom sam u svom razredu počela razgovarati sa curom koja je isto tako uvijek na odmorima bila sama jer je bila drukčija, međutim o njoj nisu kružile nikakve priče jer se znala uključiti u druge pretpostavljam,pa i iz njih isključiti. Te sam upoznala curu s sličnim interesima i sličnim razmišljanja u mom razredu. Te dvije cure su mi sada najbolje prijateljice iako je dugo trebalo da se naš odnos izgradi, sada smo kao prst i nokat. Na početku sam imala sve odlične ocjene i sve je bilo fenomenalno, učila sam redovito i bila zadovoljna,ali otkako sam saznala za sva ogovaranja i sve stvari koje su mi se događale kroz te 2 godine, moje ocjene su drastično padale i ja sam pala u očima profesora. Moje samopouzdanje je bilo na 0 i ja se još i danas tresem kada moram prezentirati nešto pred svojim razredom jer znam,vidim im u očima sve one riječi koje su nekad izašle iz njihovih usta. Ja treme inače stvarno nemam, glumila sam na pozornici milijun puta pred više od 100 ljudi,ali ja ne mogu pred svoj razred. Sve je to naravno utjecalo i na moj 3 razred koji zapravo i nije bio toliko loš jer sam shvatila tko me cijeni i koga ja trebam cijeniti i mrzila sam činjenicu da ću morati s tim ljudima na ekskurziju. Srećom pa sam se zbližila sa mojoj trenutno najboljom prijateljicom iz razreda koja mi je dosta slična u vezi nekih stvari koje glupi ljudi na ekskurziji prakticiraju. I mi smo odlučile biti zajedno u sobi. Sreća što imam nju jer bi inače bila sama i plakala cijele noći. I 3 razred je prošao, uspješno iako sa prolivenih 100 suza(iako ih je više bilo u 2 razredu jer su ove u 3 većinom predstavljale predmete, ne ljude i moje emocije). Ekskurzija je prošla solidno, ništa posebno kao i svaki drugi izlet. Ljeto poslije 3 razreda bilo je kratko, lijepo i naporno. Počeo je 4 razred i ne biste vjerovali napokon ispunjavam svoje ciljeve i napokon sam sretna. Idem na vozački što mi je oduvijek bila najveća želja, iskreno jedva čekam dan kada ću moći sama voziti auto, polažem višu razinu njemačkog ove godine(molim se da položim) i imam nevjerojatne prijatelje koji me čine sretnom. Sam trenutak kada ja iz njih izmamim osmijeh ili oni iz mene je nevjerojatan. Razred je opet donekle blizak,ali to neće trajati dugo naravno. Još uvijek je teško kada se sjetim svega, još uvijek bole stare rane,ali ja sam svima njima oprostila,što ne znači da ću ikada zaboraviti što su mi napravili i na što su me doveli. Sve što mi trenutno pomaže svako jutro dići se sa osmijehom i ući u novi dan su moji prijatelji koji su vječno ostali uz mene i moj vječni dečko kojem sam zahvalna na svakom trenutku i na svakoj suzi jer nijedna nije bila bolna koliko ove u školi.
I sada  samo molim da sve čim prije završi i ja odem nekud daleko i budem napokon sretna.

-Helena