srijeda, 1. ožujka 2017.

je li vrijedno?


Zapitate li se nekad je li vrijedno truditi se? Nakon svega što ste prošli, je li i dalje vrijedno? Osjećate li se nekad tako bezvrijedno kao da niste ništa postigli?
Ja se tako osjećam u zadnjih par dana i jednostavno moram to izbaciti van iz sebe. Netko bi rekao da sam postigla toliko i došla tako daleko, da bi sad odustala. Ali ja se uopće tako ne osjećam, ja se osjećam kao da nisam postigla apsolutno ništa. Ne mogu naći preveliki smisao u ničemu što radim u zadnje dane, osim u ovom pisanju koje mi pomaže pobječi od svijeta.
Fakultet mi se čini toliko kompliciran da ne mogu podnijeti sav teret koji mi on trenutno donosi. I možda bi sve to bilo lakše kada bih imala prijatelja koji bi uvijek stajao uz mene. Iako neki tvrde kako su stalno ovdje i kako me razumiju, ja to jednostavno ne vidim. Vidim samo njih kako se sve više i više udaljavaju od mene. Oduvijek sam svima bila samo treći izbor, oduvijek i uvijek sam to mrzila,ali uvijek je bilo tako. Svi su pored mene imali još barem jednu osobu kojoj su vjerovali više nego meni, kojoj su se povjeravali i s kojom su pričali više nego sa mnom. I na kraju dana kada bi ja trebala nekoga, najčešće se dogodi da nema apsolutno nikog.
 Jednoj jedinoj osobi sam bila prvi izbor, a s tom osobom sad više jedva kontaktiram. Ne znam što je to toliko krivo sa mnom da svi bježe od mene. Svatko tko mi je prijatelj, za koga mislim da nikad neće otiči s vremenom odšeta, ne želi me više slušati, ne odgovara mi više na poruke, nema više vremena za mene. Ako si mi prijatelj, ja ću uvijek naći vremena za tebe, da ti odgovorim i ako sam možda i ja u lošem stanju i ako sam možda zauzeta tisućom obaveza, nema veze, ja neću imati isprika, ja ću ti odgovoriti. A nekako, svi ostali, svi ljudi za koje sam ja mislila da su mi najbolji prijatelji odu. Ne odgovaraju više na poruke, ignoriraju me i po dan dva, iako i vidim da su bili ovdje i da nisu toliko zauzeti kao što pričaju i dalje ih nije previše briga za mene.
Ja se osjećam loše, ja se raspadam na komadiće, ali nema nikoga da me podigne, da me utješi, više se čak i ne trude tješiti me.
 I tada u tim trenucima se zapitam zašto? Jesam li ja stvarno tako loša osoba da toliko odbijam ljude s vremenom. Jesam li ja tako nesposobna da ne mogu stvorit normalan kontakt i proči kroz ono što su mnogi do sad prošli.
I na kraju dana se stalno u suzama zapitam samo jedno, zašto?