Helena=preosjećajna osoba

Haj ljudi,

Evo mene opet. Jeste se nekad zapitali koliko ste vi zapravo osjećajni? Ja se to inače obično i ne trebam pitati, ja znam da sam dosta osjećajna, a prije nekoliko dana sam shvatila da sam možda i preosjećajna osoba. Ali se nekako u zadnje vrijeme trudim ne to previše pokazivati jer sam to prije pokazivala prečesto i bila dosta osuđivana zbog toga. Pa s vremenom naučiš kako to ne pokazivati. Kako iskriviti osmijeh iz svih tvojih osjećaja.

Mene sve dira i stalo mi je do toliko ljudi. Do nekih možda i previše ali ja sam jednostavno takva. Diraju me sitnice, stalo mi je do svakoga, žao mi je toliko ljudi. Ja se svoju tugu trudim sakriti i ostale emocije isto, nekad čak i sreću. Ali ne možeš pobjeći osjećajima, to je jednostavno nemoguće. Koliko puta sam ja rekla ne, neću plakati, neću nikad više, a opet suze krenu same od sebe. Nema tu pomoći. Ne možeš to zadržati. Baš smo raspravljali na psihologiji možemo li kontrolirati svoje emocije. I puno ljudi je reklo da mogu, a oni su očito to naučili. Ali ja jednostavno ne mogu, ja se uvijek slomim.

Često je to loše, tolike emocije i tolika osjećajnost kod neke osobe. Ali zapravo to ima i dobrih strana. Emocije ukazuju da si ti jedinstven/a. Nitko se u isto vrijeme ne osjeća isto, možda smo oboje sretni, ali to nikad nije isti osjećaj i vjerojatno se nije dogodilo zbog istih činjenica. Nekada sam si predbacivala što sam toliko osjećajna i mrzila sam se jer ne mogu kontrolirati sve te nalete emocija. A sada zapravo shvaćam da je to ono što ja jesam. I koliko god sam osjećajna to je ono što me krasi, a o drugima ovisi hoće li to ocijeniti kao vrlinu ili manu.

Možda i jesam emocionalka i preosjećajna i svašta me dira, ali nisam nikad na život baš gledala kao da je sve crno. Postoje cure koje stvarno pretjeruju i koje ni ne vide smiaso života te samo žele umrijeti i razmišljaju o različitim oblicima samoranjavanja i uništavanja sebe. E pa ja nisam nikad na takvo što pomislila. Koliko god mi nekad bilo loše i imala sam dana kad sam doslovno plakala po cijele dane, nisam nikad ni pomišljala na tako nešto. Bolje da se pošteno isplačem nego da si na tijelu ostavim ožiljke zauvijek kao što te cure rade. Plač,lopta i bicikl to su obično moja rješenja za tugu, bijes i slično. Bog je svakome dao ovaj život iz nekog razloga i planira nam svima neku budućnost, a moguće i neku kušnju koju ćemo morati prebroditi. A uništavanje sebe ili nekih oko tebe sigurno nije rješenje. 

A zato postoje i neke osobe uz nas kad smo toliko tužni i ne znamo što bi sa sobom. Te osobe zovu se prijatelji i to su ljudi kojima je uistinu stalo do tebe, a i tebi je stalo do njih. Ako te oni ostave onda ćeš vjerovatno burno reagirati. Ali oni pravi nikad te neće ostaviti. Pravi prijatelji su uvijek tu za tebe. Nisu li? Svatko na svijetu ima barem jednog takvog prijatelja i zahvalni smo za njega. Da nema njega vjerojatno ne bi uspjeli prebroditi sve ono kroz što ste prošli. Jesam li u pravu? Ima i onih lažnih, znam ja to najbolje, imala sam i ja takve, kojima do tebe nije uopće stalo. Ali meni je stalo do svakog čovjeka koji je barem malo pridonio mom životu jer ja sam jednostavno takva osoba.

Preosjećajna, prebružna, prezabrinuta, e da to sam ja. I iskreno  baš me briga što će drugi reči dok god ja uspijevam sama sebi da se sviđam ovakva kakva jesam. I bilo je uopće suludo kad sam pomišljala na neko mijenjanje. Ja sam ja i nikada neću dozvoliti da to bilo tko promijeni!

oprostite što nisam robot

Znate onaj osjećaj kad vas ljudi tretiraju kao robota? Kao limenu kantu bez osjećaja? Eh dobrodošli u moj svijet jer mene tako gotovo svi tretiraju. Ali ne smeta mi to baš kod svih. Najviše mi to smeta kod moje mame. Znači ona mene smatra školskim robotom. Opremom koja bi ovu školu morala proći sve sa 5 bez obzira na moje probleme sa profesorima, probleme s gradivom i osjećajima, ukratko bez obzira na sve. Trebala bi po njenom učiti cijele dane i noći, nikad se ne dizati od knjige samo kako bi postigla najbolje rezultate je će mi tako kao biti ljepše i bolje u životu. Novci i učenje njoj se sve vrti oko toga, ostalo ju ne zanima. Uopće ju ne zanimaju moji osjećaji, koliko god ja bila jadna to mora da je zbog škole, sigurno sam pokupila još neku jedinicu i ona jedva čeka da se izviče na mene makar sam ja jadna i potištena i osjećam se užasno. Ja znam provesti i po cijeli dan plačući radi nje da bi mi ona došla u sobu i rekla ˝Pak se cmuljiš, nebu ti to pomoglo.˝ Ja sam jednostavno užasno osjećajna osoba i mene to sve toliko pogađa da vam ne mogu opisati. To sam očito naslijedila od tate, ne od nje. Jer moj tata je stvarno duša od čovjeka i svaka mu čast. Mama ima tonu problema svaki dan na koje se žali, a nikad ali nikad ne razmišlja o tuđim problemima. Nekada bi jednostavno htjela poludjeti,reći i ja imam osjećaje, bilo mi je lijepo s vama i otići nekud daleko gdje me nitko više ne bi našao ili poznavao. Ali ne mogu dok god ovisim o roditeljima što mrzim. Ove godine ću 18 i jedva čekam taj trenutak, bježat ću svako malo kad će mi tako nešto radit s izlikom imam 18, punoljetna sam sad. Ako su oni mogli toliko puta do sada meni reći nemaš još 18, moći ću to barem malo vratiti kad ću imati 18. Mami je najvažniji moj uspjeh u školi,a iskreno što je njoj to važnije, njoj u inat, meni je to sve manje važno. Ne kažem da mi nije važno ali ja u životu ne želim brdo novaca i školu od 1000 godina te diplomu za nekog doktora inžinjera. Ja samo želim biti sretna i ne želim brdo novaca, želim nekog tko će me voljeti i s kim ću provesti život. Naravno da želim i malo bolji posao jer za to sam se i mučila i slijedila svoje snove. Ali ne želim dobro plačen posao koji ću mrziti kao ona. Ako se već tako školujem želim posao koji ću voljeti i život u kojem ću uživati. Ja ne znam koji su vaši snovi i ambicije ali ja svoje mislim ispuniti koliko god to teško usprkos situaciji tj ratu koji vodim svakodnevno sa svojom mamom!

Valentinovo

Kad već svi pišu u zadnje dane o ovoj temi moram i ja. Prvo moram reći da ja obožavam ovu temu iako svako Valentinovo provedem sama. Ali meni je onaj ambijent taj dan nešto tako prekrasno. Vidjeti sve sretne ljude i parove, ali mi je najdraže kaj je sve crveno jer Helena voli crvenu i još mi je draže kaj su sve one fine čokolade na popustu pa si ih mogu taj dan više priuštiti. Hehe oke ne mogu vam ni kriti da ove godine se još više radujem tom danu jer mislim da ću zapravo imati s nekim ga proslavit. Ali to ću vam još javit kada se i ako se išta dogodi, ne želim si sada nabijati lažne nade. Meni je još super što je prije Valentinova petak 13 :D Mnogim ljudima je to najnesretniji dan na svijetu i ne znaju kaj bi sa sobom jer je došao taj pakleni petak 13, a meni je to najdraži dan u godini obično. Jer pa petak je, a Helena obožava petak. Mene uvijek nekako više brine onaj ponedjeljak 16 koji dođe nakon toga. Dobro, sad sam već i skrenula s teme. Moram ja pitati hoćete li vi biti s nekim za Valentinovo? Kako ćete vi provesti ovaj čudan dan? Kaj ja zapravo mislim o Valentinovu? Meni je to slatko i sve, ali malo su mi glupi svi ti silni darovi i to izjavljivanje ljubavi samo na Valentinovo jer kao što bi mnogi rekli kad nekoga voliš, voliš ga svih 365 dana u godini, a ne samo na Valentinovo. Ipak sladak je ovo praznik iz kojeg se može svašta saznati i savršena prilika da nekoga usrećite i kažete mu koliko ga volite. Zašto sam ga nazvala čudan dan Pa ja sam to nekako oduvijek smatrala čudnim danom zbog toga kaj svi nekako polude i ljudi, pa mačke vani, sad imam psa, zanima me hoće li i on poludjet na Valentinovo. I bez obzira imaju li nekog ili nemaju taj dan svi ljudi su sretni. Ja obožavam tu sreću i pozitivnu energiju koja se širi taj dan. Baš me zanima jeste li vi ikad bili tužni za Valentinovo ili tješili nekog tko je bio? Ja sad razmišljam i mislim da nisam nikad nikoga upoznala tko je bio tužan na Valentinovo. Mislila sam da ću na ovu temu imati puno više pisat ali sam sad zablokirala haha oprostite mi kaj nije post malo duži bit će slijedeći sigurno :D A sad želim čuti vaše odgovore što vi mislite o Valentinovu?

Voli vas sve,
-Helena

može li dečko biti sramežljiviji od cure?

Super je on, dopisujemo se ove godine svaki dan. Ali zašto on još uvijek ne može ništa poduzeti uživo? Sviđam mu se jako, znam to, a i on to pokazuje veoma je očito. Moguće je zato što smo već par puta bili zajedno i jer je stvarno zaljubljen u mene? Mislim osoba koja nije zaljubljena u tebe do ušiju vjerojatno se ne bi i 3 put toliko trudila oko tebe. Ajde trenutno malo više napredujemo pošto smo razgovarali na telefon i preko onih glasovnih poruka, to je zapravo za njega  bilo dovoljno hrabro. Ali danas sjednem u busu kraj njega i jadnik sav je bio zbunjen, ja sam samo pitala mogu li sjesti, a on je bio sav zbunjen, nije mogao izustiti ni A. Malo sam se razočarala jer pa mislila sam da će moći barem nešto reći nije da smo neki stranci, ali ne znam, stvarno postoji li decko sramezljiviji od cure? Koliko puta se moras okrenuti i skupiti hrabrost, ja dobro to znam, ali njega ne shvacam. Mozda sam onda ja trebala nešto poduzeti? Možda još uvijek trebam hm... Eto ovo je post gdje sam vam postavila brdo pitanja nadam se da ćete mi moći odgovoriti bar na neka od njih hhh...