Rant jedne vječne bloggerke tu i tamo, ovdje i ondje

Evo meni je opet došlo da nešto pišem i sad sam opet tu, 

ma nisam ja nešto special i nikako da se posvetim nečemu i budem samo u tome, moji blogovi su na raznim mjestima i nikad ne uspiju jer počnu i onda stanu, ali jbga to sam valjda ja. Ovaj blog imam jako dugo i nekako pretpostavljam da ga čitam više manje samo ja, ali i to je nekad okej jer nekad moramo rantati i sami sebi zar ne? Imam još dva bloga u sklopu ovog bloggera - you are not alone & memories, ti su možda malo ozbiljniji nego ovaj, ali nisu dugo obnavljani, msm ma ne znam, you decide, ako ćete se ikad odlučiti čitati koji od njih, imam i bookstagram, preko kojeg ste vjerojatno i došli do ovog posta, ako ne my bad, te uz taj bookstagram imam i stranicu na wordpressu i facebooku koje su trenutno isto na maloj pauzi, ova na wordpressu zbog mog faksa i mog mentalnog stanja, ova na facebooku, ah ne znam jer nitko više ne koristi facebook? Mada znam da to nije istina jer sam ja prva koja koristi facebook. Kad pišem obično sam tužna i ljuta i osjećam tisuće emocija, pa tako je iskreno i sad. Faks me malo ubija ovih dana, ali ne zato što mi ne ide, niti jer imam puno posla, već imam neki osjećaj da koliko god meni dobro ide i koliko se god ja trudila na kraju ispadnem najgora u svemu i to me iskreno ubija, cijeli sam život među "najgorima", ne znam ako me razumijete, but I'm so tired of this feeling. Nekako sam se pomirila s tim osjećajem zadnjih godina, ali opet se nekako vratio, možda malo i ženski hormoni trenutno utječu na mene, ali otprilike ne želim biti najgora jer se trudim ko idiot i jednom u životu u nečemu želim biti najbolja, is that so much to ask for God's sake?! Al dobro, više manje o tome. Primijetila sam jedino da napokon studiram ono što volim i stvarno se nadam da ću barem u tome biti dobra jednog dana jer stvarno uživam u tome što trenutno studiram, držite mi fige, ali sam samim time primijetila i da sam umorna od onog što radim, Naime, ja već 6 godina studiram jezike, sad sam na prevoditeljskom smjeru, as most of you know, a "posao", ako se to uopće može nazvati poslom mi je davanje instrukcija. To radim već 3 godine i nije da nisam dobra u tome. Ali, vi sigurno pretpostavljate da dajem instrukcije iz jezika i to je djelomice istina, ali nažalost nije potpuno istina, dajem instrukcije iz engleskog fair enough i u tome uživam, ali dajem instrukcije i iz svega ostalog tj. pomažem nekoj klinki oko škole i na početku mi je to bilo okej jer mi je to bila dosta velika zarada dok sam imala vremena i živaca tj. dok sam na faksu imala dva predmeta i radila još dva posla uz to, a sad vam ne mogu opisati koliko to mene iscrpljuje i nervira, pogotovo jer me klinka upoznala već i zna moje metode i zna kako se izvlačiti, a ja nisam odgojitelj, niti učitelj, mada s tim imam najviše iskustva i ja iskreno ni ne želim raditi toliko s djecom, ni ne želim sad glumiti nekog učitelja koji nisam, zato sam i upisala prevoditeljski smjer, ne nastavnički. Doslovno me mama od klinke zamolila da naučim kako raditi mentalne mape, a ja to ne mogu, ja imam svoj pristup i ja znam naučiti dijete i nije u tome problem jer su me pohvalili već puno puta, problem je u tome što se od mene traži ono što ja ne studiram i ne volim i očito me to toliko iscrpilo da me dovelo do suza i odustajanja od toga. Ne bih voljela biti zapamćena kao ona koja odustaje, ali moja snaga se jednostavno iscrpila i odlučila sam sad raditi neki mediocre job s kojim ću moći pokriti svoje financije, jer stvarno  ne želim stvarati roditeljima dodatan trošak na sebe i davati instrukcije samo i isključivo iz jezika jer to znam i volim. Uostalom počinjem i raditi sa penzionerima u 2 mjesecu, kojima ću na kreativan način pokušati prenijeti malo engleskog i družiti se s njima, nadam se da mi neće i to oduzimati snagu koliko i ova jedna mala s kojom kontinuirano radim sve predmete OSIM engleskog, koji je moja struka, jer joj je baka profesorica engleskog. Željela bi se više posvetiti prevođenju  i jeziku koji su my passion, a ostaviti po strani ovo što me sputava i vuče na dno. Nadam se da me razumijete i da ćete mi držat fige da se uspijem koncentrirati na ono što volim i zašto ovo pišem. Odustajem od pouka kako bi mogla prevoditi, a sam mi je oduvijek biti književni prevoditelj i sami znate da sam započela projekt prevođenja jedne knjige koji je on hold, ja se nadam da ću ja uspjeti taj projekt sada u 2 mjesecu ponovo pokrenuti kako bi vi dobili uvid u ono što ja volim i nadam se da me barem vi nećete smatrati najgorom. Oprostite na rantu (ako je netko uopće ovo sve i pročitao, ja sam ovo morala napisati kako bi se ja osjećala bolje.)

poruka svim ženama koje misle da je ljubav najvažnija

Oduvijek sam sanjala o velikoj romansi, o savršenom dečku, o ljubavi koja bi za mene prešla more. Oduvijek sam mislila da je to mogučnost koja se svima pruža. Svi romantični filmovi te kao teenagera uvjere da to postoji i da ako si i najružnija osoba na svijetu, netko samo čeka da se zabije u tebe i opa zaljubi. U stvarnom životu, nažalost ne ide to tako. Imam 22 godine i nikad se nisam uvjerila u te romanse koje sam sanjala. Ne želim nikome rušiti snove, nipošto, snovi su nešto najljepše što imate, ali koncentrirajte se na snove koji su veći od ljubavi, pa ljubav ako dođe. Dečko koji ti se sviđa neće ti odjednom nakon sto godina prići i reči ti da mu se sviđaš, još manje onaj dečko koji govori sranja o tebi. Dečko koji te ne primjećuje, neće te ni primjetiti, dečko koji je idiot prema tebi, uvijek će biti idiot prema tebi, ništa se neće promijeniti jer ti sanjaš da je on u dubini duše dobar. Ako je on idiot prema tebi otopčetka, što još radiš opsjednuta njime? Ne zaslužuje tvoju pažnju. Nijedan dečko neće ti trčati u zagrljaj sam od sebe i koliko god se to nevjerojatno svima činilo i dečki se srame, više nego mi cure. Ako te dečko pita za van, za kavu, za pizzu, za šetnju, pristani, sviđaš mu se definitivno i trebalo mu je isto snage da ti to kaže koliko i tebi da si to išla pitati dečka koji se tebi sviđa. Pišem ovo iz ženske perspektive i straight sam osoba, pa znam kakva su moja iskustva, slobodno se ne složite sa mnom ili date svoje LGBTQ stavove, I'm all in for learning. Oke, skrečem malo s teme. Ne želim nikako zvučati negativno i rušiti nekome snove, ovo je iz moje perspektive, uvijek naravno možda postoje i sretne romantične ljubavne priče. Međutim, sudeći po mom iskustvu, dečko će ti priči ili kad je vani pijan, pa te se slijedeći dan neće ni sječati, takvog zaboravi odmah ili ćeš mu ti prići i onda moraš preuzeti incijativu, moraš pokrenuti nešto ako ti se sviđa jer vjeruj mi on neće. Ostala sam bez imena i brojeva toliko dečkiju baš zbog mog prijašnjeg stava, da će dečko prvi krenuti s poduzimanjem nečega. Neće. Borimo se da budemo slobodne, gromoglasne, hrabre žene, pa onda to i budimo. Preuzimimo incijativu, uzmimo stvar u svoje ruke. Možete vi čekati gospodina savršenog koliko hoćete, ali on ne dolazi. Dođite k njemu, priđite mu, možda zažalite, možda ne, tko zna. Ja sam puno puta zažalila, ali i dalje ne odustajem. Kad ste u vezi, nemojte se nadati da će on preskočiti brda i doline za vas, da će vas od nečega spasiti, neće, nije on Shrek. Shrek je dušica, human boy isn't. Oprostite na engleskim poštapalicama tu i tamo, duši anglista i germanista je teško pisati sve na hrvatskome, nakon što je navikla da stalno priča na stranom jeziku. Na kraju da vam svima velim moje žene. Mi smo jake i hrabre i možemo sve. Ako želimo muškarca, potražit ćemo ga. Ali najvažnije od svega, nedajte da vam ljubav bude prvi prioritet, nedajte da vam to bude najveći san. Vjerujte mi, nemojte samo čekati ljubav, ako treba, valjda će doći, ako ne, sve možeš sama. Koncentriraj se na svoje snove, think bigg, your career is important. Nemoj zaboraviti na sve oko sebe radi ljubavi.

ne zavlači se u tuđe cipele

Lako je suditi čovjeka na temelju onoga što znamo tj. možemo pretpostaviti o njemu. Ali nikada nismo hodali u nečijim tuđim cipelama i nikada nećemo moći reči da točno znamo kako je tome čovjeku. Današnji je svijet pun predrasuda. Mene te predrasude posebno nerviraju jer sam po tim predrasudama toliko loša osoba i toliko me to boli. Najgore su predrasude one koje ti tvoji roditelji stvaraju već odmalena. Oni te toliko uvjere da si loš da u to počinješ sam i vjerovati. Kada te roditelji toliko umanjuju, počinješ polako umanjivati i sam sebe. Ne misliš više na dobre stvari, ne misliš više koliko si dobar, misliš samo na svoje mane i kada počneš misliti na te mane počneš ih i nesvjesno razvijati i boriti se s njima i protiv njih. Ne možeš protiv svoga mozga, a on ima tendenciju vjerovati u ono u što ga drugi ljudi uvjere. Onda kreneš u školu, u osnovnu, pa u srednju. U osnovnoj ti još bude dobro jer ste svi još klinci, pa se još volite i zezate. Međutim onda krenu viši razredi, pa srednja. Počinje psihičko i fizičko maltretiranje, teenageri su toliko zlobni da ne pošteđuju ništa i nikoga. Tvoji osjećaji bujaju, tvoje emocije polako teže k tome da eksplodiraju. Ako si nisi dobar sa svima, odmah si uljez i osjećaš se užasno. Izopčen si iz društva, ocjene ti počinju patiti. Nema goreg no doli to objasniti svojim roditeljima kod kuće. Ali jednostavno ne možeš, nejde jer oni su u svojoj srednjoj bili popularni. Nije njih briga. Stavljaju opet pritisak na tebe, uči, ne učiš dovoljno, ne trudiš se dovoljno. Ako si ikada bio zlostavljan u srednjoj ostali su ti ožiljci za cijeli život. Kako znam? Bila sam toliki uljez u srednjoj da sam se bojala krenuti na faks. Toliko sam bila ogovarana i omalovažavana, toliko me ljudi mrzilo. Toliko je bilo predrasuda. Toliko sam puta plakala sama u kutu i nikog nije bilo briga. Srednja me bome obilježila doživotno. Međutim kada sam krenula na faks, upoznala sam najbolje ljude na svijetu koji me toliko podupiru i koji su me toliko podigli da sam im na tome zahvalna cijelim svojim životom, iako oni možda toga nisu uopće svjesni. Put do uspjeha je težak i trnovit, ali nekako se na kraju uvijek dogura do tog puta. Međutim mnogi ne shvačaju koliko se ti trudiš da stigneš do cilja. Mnogi nemaju pojma s kakvim se ti stvarima boriš kako bi prošao sve i uspio. Kada padneš znaju se smijati i ogovarati, umjesto da ti daju ruku i dignu te. Najteže je opet kad te čak ni tvoji vlastiti roditelji ne razumiju. Daješ sve od sebe, trudiš se iz petnih žila, ali njima si i dalje lijen i neodgovoran. Stvore ti tako lošu sliku o tebi samome da počneš u nju vjerojati. Pokušaš se prkositi, ali jednostavno nejde. Na kraju završiš sve moleći se da nađeš barem jednu osobu koja će te razumjeti i moleći se da što prije možeš biti financijski samostalan. Više od svega treba ti posao  i ljudi koji će te podupirati jer ti je u glavi da dok ne pronađeš to, nećeš biti sretan .

ljubav je komplicirana

Nisam dugo pisala, barem ne nešto ozbiljno. Dugo sam smatrala potrebu da nemam o ćemu pisati. Da nemam za što pisati. Napokon sam bila sretna i zaboravila sam svoju najveću strast, pisanje. Ali problemi su se vratili i nikad nisam bila sretnija što sam opet posegnula za svojom strašću. Bez ovog se osjećam prazno, ovo me čini potpunom i baš zato sam sretna što sam se vratila na ovaj blog. Pisala sam ja i u međuvremenu malo za sebe, nemojte me krivo shvatiti. Ali to nitko nije čitao to je bilo samo za moje oči i za moju dušu. Ovdje barem nekoliko dobrih ljudi pročita nešto, ponekad mi i pomogne. Bez pisanja sam ništa, možda sam to tek sad shvatila, možda sam znala i ranije, pošto sam krenula u tom smjeru. Sad samo još nekako moram i završiti u tom smjeru. Ne tako davno, jedan od mojih najpametnijih profesora je rekao da smo studenti književnosti i da bi trebali razmišljati o pisanju ako smo već na tom studiju. Nikad nisam čula riječi s kojima sam se mogla bolje poistovijetiti. No, dosta sada o pisanju. Vratila sam se i imam nešto veoma ozbiljno za raspraviti tj. za skinuti sa svojih leđa.

Jeste ikad bili toliko pijani da se drugi dan apsolutno ničega niste sjećali? Pa ja jesam i ne žalim za ničim više nego za tim danom, mislim ne žalim čak ni što sam se napila, samo žalim što se ničega te večeri ne sjećam. Ovo se dogodilo mom cimeru pred nekoliko dana, a taj se cimer meni užasno sviđa. Bio je toliko pijan da se više ne sjeća nićeg te noći. A meni se desilo prokletstvo da sam bila potpuno trijezna, pazila na njega i sjećam se apsolutno svega. Odjednom mi je uzeo naočale i poljubio me i bio je to jedan od najromantičnijih trenutaka koje sam ikada doživjela. Njegovi prijatelji su uskoro otišli kući, drugi cimer je otišao spavati. Ja sam ostala budna s njim. Pričali smo gotovo cijelu noć. Rekao mi je toliko lijepih stvari koje mi nitko nikada u životu nije rekao. Počela sam pisati ovaj post prošle godine kad se ovo desilo, nastavljam ga pisati ove godine dok sam još uvijek u sličnim problemima. Tada smo dosta dugo u noć pričali, ja sam bila toliko sretna ujutro i onda paf, on se ujutro nije sjećao apsolutno ničega. Možete li zamisliti moj očaj tada? Možete li zamisliti moje pomiješane osjećaje tada? Ni ja ih više ne mogu točno predočiti, ali znam da nije bilo baš nimalo ugodno. Poslije ovog je prošla već skoro godina dana i izdešavale su se još mnoge stvari. Proveli smo još par noći zajedno, ali on se nikada nije sjetio svog obečanja. Još uvijek čekam, još uvijek imam previše nade da će se nešto dobro desiti, a što ako se nikada ne desi? Najveća noćna mora bit će mi gledati njega sretnog s nekim drugim, dok ću znati da smo to mogli biti mi! Odlučila sam se ipak ove godine potruditi i napraviti sve kako se to nebi dogodilo. Odlučila sam biti hrabra i pokušati jer ako se nešto ne desi, a ja ne pokušam, zauvijek ću kriviti sebe.

jeste li ikada bili zaista sami?

Jeste li ikada bili zaista sami? Jeste li bili okruženi hrpom ljudi, ali se osjećali potpuno užasno. Na stotine ljudi, svi razgovaraju jedni s drugima, a vi samo sjedite okruženi hrpom ljudi, šuteći i osjećajući kako tonete. Potražili ste nekog na svom telefonu, ali nikoga nije bilo ni ondje? Ostali ste toliko sami da bi najrađe zaplakali. Jeste li ikada i pokušali zaplakati, ali jednostavno niste mogli, a da ste i zaplakali, znali ste da to sve ne bi bilo vrijedno jer vas ionako nitko ondje ne bi primjetio. Okruženi srećom i tugom drugih ljudi, vi se osjećate potpuno prazno.

 Koliko treba da se čovjek s nekim sprijatelji, da smogne hrabrosti i priđe nekome. Za to treba ogromna hrabrost, zar ne? Ne divite li se ljudima koji to mogu učiniti samo trepetom oka? Ja znam da se ja divim. Oduvijek sam htjela biti takav čovjek, ali nikada u životu mi to nije uspjelo. Oduvijek sam bila jedna od onih osoba koje su sjedile same i osjećale se prazno, skrivala sam se iza svog telefona, iza svojih slušalica i svojih knjiga. Bježala sam u alternativne svijetove, u serije, u knjige i u moje rukopise. Nikada nisam voljela komunikaciju sa strancima. Osjećala sam se dobro dok mi se netko obratio s lijepom riječju ili samo nekim upitom, ali to je bilo toliko rijetko. Voljela sam se osjećati prihvačeno, ali to je bilo još rjeđe. Svaki put kad bih se osjećala prihvaćeno ljudi bi me ostavili, odšetali bi kao da se nikada ništa nije dogodilo i zamijenili bi me s nekim boljim. Izgubila sam i ono malo samopouzdanja koje sam imala. Pobjegla sam u svoje misli i svoje knjige toliko da ne znam kako ću više ikada iz toga izaći.

 Trenutno sam toliko sama da sam na to već navikla, iznenadi me kad me se zapravo netko sjeti, što je tako rijetko, zapravo gotovo nikada. Uvijek se činim sretna jer me ljudi jednostavno više ne primječuju i ne prepoznaju. Sve sam, osim sretna ovih zadnjih dana, mjeseci zapravo. Toliko sam prazna da više ni ne znam što osjećam, ako osjećam išta. Suze se pojave ponekad, kad se pojave neka sjećanja, Postala sam toliko sama, da više ne znam što su to osjećaji drugih i normalan razgovor s nekim. Provodim toliko sati, dana u svojoj sobi da mi je to postalo stalno boravište. Jedva znam kako izgleda šetnja i druženje s drugim ljudima, kako izgleda iskren osmijeh na nečijem licu, kako izgleda iskren osmijeh na mom licu. Jedina komunikacija koju imam je s mojim prijateljima koji su miljama daleko i koji mi ne mogu puno pomoći jer su tako daleko da ne mogu sa mnom otići u šetnju, u kino ili na pizzu.

 Sve što sam ikada željela bio je jedan jedini prijatelj s kojim bi mogla dijeliti najljepše trenutke i stvarati najljepše uspomene, a sve što sam dobila zauzvrat je još prijatelja koji su me ostavili kada se bolja prilika ukazala. Nikada mi nije bilo jasno, što nije uredu sa mnom da ljudi toliko odlaze od mene. Ali sam se toliko pomirila s tim da sam navikla biti sama. Iako navikla biti sama još uvijek mi se taj osjećaj nimalo ne sviđa. Još uvijek sanjam o danu kada će mi netko prići i ostati i voljeti me zato što sam ja, ja i nikada neće otići. No, što sve više sanjam, sve sam više uvjerena da je to samo moj ludi san i da sam osuđena na budućnost sama, da ću dijelom uvijek biti usamljena jer ja sam svima prijatelj dok ne nađu bolju ponudu i odu. Oduvijek sam bila optimistični sanjar, ali sve mi se više čini da postajem povučeni, usamljeni pisac, zahvaljujući svim ljudima koji su me ostavili i otišli.

je li vrijedno?

Zapitate li se nekad je li vrijedno truditi se? Nakon svega što ste prošli, je li i dalje vrijedno? Osjećate li se nekad tako bezvrijedno kao da niste ništa postigli?

Ja se tako osjećam u zadnjih par dana i jednostavno moram to izbaciti van iz sebe. Netko bi rekao da sam postigla toliko i došla tako daleko, da bi sad odustala. Ali ja se uopće tako ne osjećam, ja se osjećam kao da nisam postigla apsolutno ništa. Ne mogu naći preveliki smisao u ničemu što radim u zadnje dane, osim u ovom pisanju koje mi pomaže pobječi od svijeta.

Fakultet mi se čini toliko kompliciran da ne mogu podnijeti sav teret koji mi on trenutno donosi. I možda bi sve to bilo lakše kada bih imala prijatelja koji bi uvijek stajao uz mene. Iako neki tvrde kako su stalno ovdje i kako me razumiju, ja to jednostavno ne vidim. Vidim samo njih kako se sve više i više udaljavaju od mene. Oduvijek sam svima bila samo treći izbor, oduvijek i uvijek sam to mrzila,ali uvijek je bilo tako. Svi su pored mene imali još barem jednu osobu kojoj su vjerovali više nego meni, kojoj su se povjeravali i s kojom su pričali više nego sa mnom. I na kraju dana kada bi ja trebala nekoga, najčešće se dogodi da nema apsolutno nikog.

 Jednoj jedinoj osobi sam bila prvi izbor, a s tom osobom sad više jedva kontaktiram. Ne znam što je to toliko krivo sa mnom da svi bježe od mene. Svatko tko mi je prijatelj, za koga mislim da nikad neće otiči s vremenom odšeta, ne želi me više slušati, ne odgovara mi više na poruke, nema više vremena za mene. Ako si mi prijatelj, ja ću uvijek naći vremena za tebe, da ti odgovorim i ako sam možda i ja u lošem stanju i ako sam možda zauzeta tisućom obaveza, nema veze, ja neću imati isprika, ja ću ti odgovoriti. A nekako, svi ostali, svi ljudi za koje sam ja mislila da su mi najbolji prijatelji odu. Ne odgovaraju više na poruke, ignoriraju me i po dan dva, iako i vidim da su bili ovdje i da nisu toliko zauzeti kao što pričaju i dalje ih nije previše briga za mene.

Ja se osjećam loše, ja se raspadam na komadiće, ali nema nikoga da me podigne, da me utješi, više se čak i ne trude tješiti me.

 I tada u tim trenucima se zapitam zašto? Jesam li ja stvarno tako loša osoba da toliko odbijam ljude s vremenom. Jesam li ja tako nesposobna da ne mogu stvorit normalan kontakt i proči kroz ono što su mnogi do sad prošli.

I na kraju dana se stalno u suzama zapitam samo jedno, zašto?

još uvijek zadrhtim

Danas, na točno današnji dan prošlo je 6 godina, 6 godina, a ja još uvijek zadrhtim na spomen njegova imena. Ja još uvijek ne mogu proči kraj njega hladne glave, a njegova poruka svaki me put dođe glave. Ne znam sjeća li se on svih naših trenutaka, kao što ih se ja sjećam, ne znam pamti li sve datume koje ja pamtim i čuva li sve slike koje je imao sa mnom. Nekako pretpostavljam da je odgovor na sva ta pitanja ne, ali ipak se volim nadati, I danas, čim mi se danas javio srce je brže zakucalo, moja nada se opet javila, nakon 6 godina, on opet odabere ovaj isti dan, možda ipak i on nešto pamti. Ne vjerujem previše u slučajnosti i iskreno se nadam da ovo nije bila jedna od njih. Barem bih ja voljela da nije. Meni na tisuće ljudi na svijetu može pričati loše o njemu, može se on prikazivati milijun puta u lošemu svijetlu,ali ja ću njega uvijek znati u dušu. On je osoba koju ja volim i oduvijek je bio, nisam se nikada bojala to priznati. Koliko god je boljelo i koliko god to još uvijek boli, peče i izgara u meni, ja ne mogu protiv sebe. Moje srce pripada njemu, oduvijek je pripadalo njemu i zauvijek će pripadati njemu. Da smo srodne duše, to se vidi iz aviona, ali vjerujte mi bolno je kad vaša srodna duša ne zna što osjeća i želi. Osoba pred kojom možeš biti totalno svoj, osoba čiji zagrljaj i osmijeh ti znače sve, osoba zbog koje bi i svoj život dala. Koliko god on bio udaljen ili distanciran, koliko god on tvrdio neke stvari, koliko god se opirao, vidim da je i on sretan sa mnom, jer kad osobi srce zakuca brže i osmijeh dobije novu dimenziju, tad je ta osoba istinski sretna. Dao mi je najljepše trenutke, zbog njega moj život ima smisla, zbog njega imam hrpu uspomena i još uvijek je on jedina osoba koja može izmamiti moj najiskreniji osmijeh od uha do uha. Zbog njega će moj život uvijek imati smisla i njega ne mogu i ne želim izgubiti.Čista dobrota i iskrenost pojave se samo kad je on blizu. Možete mi zadirati u sve, ali mog anđela ne dirajte!