ne zavlači se u tuđe cipele

Lako je suditi čovjeka na temelju onoga što znamo tj. možemo pretpostaviti o njemu. Ali nikada nismo hodali u nečijim tuđim cipelama i nikada nećemo moći reči da točno znamo kako je tome čovjeku. Današnji je svijet pun predrasuda. Mene te predrasude posebno nerviraju jer sam po tim predrasudama toliko loša osoba i toliko me to boli. Najgore su predrasude one koje ti tvoji roditelji stvaraju već odmalena. Oni te toliko uvjere da si loš da u to počinješ sam i vjerovati. Kada te roditelji toliko umanjuju, počinješ polako umanjivati i sam sebe. Ne misliš više na dobre stvari, ne misliš više koliko si dobar, misliš samo na svoje mane i kada počneš misliti na te mane počneš ih i nesvjesno razvijati i boriti se s njima i protiv njih. Ne možeš protiv svoga mozga, a on ima tendenciju vjerovati u ono u što ga drugi ljudi uvjere. Onda kreneš u školu, u osnovnu, pa u srednju. U osnovnoj ti još bude dobro jer ste svi još klinci, pa se još volite i zezate. Međutim onda krenu viši razredi, pa srednja. Počinje psihičko i fizičko maltretiranje, teenageri su toliko zlobni da ne pošteđuju ništa i nikoga. Tvoji osjećaji bujaju, tvoje emocije polako teže k tome da eksplodiraju. Ako si nisi dobar sa svima, odmah si uljez i osjećaš se užasno. Izopčen si iz društva, ocjene ti počinju patiti. Nema goreg no doli to objasniti svojim roditeljima kod kuće. Ali jednostavno ne možeš, nejde jer oni su u svojoj srednjoj bili popularni. Nije njih briga. Stavljaju opet pritisak na tebe, uči, ne učiš dovoljno, ne trudiš se dovoljno. Ako si ikada bio zlostavljan u srednjoj ostali su ti ožiljci za cijeli život. Kako znam? Bila sam toliki uljez u srednjoj da sam se bojala krenuti na faks. Toliko sam bila ogovarana i omalovažavana, toliko me ljudi mrzilo. Toliko je bilo predrasuda. Toliko sam puta plakala sama u kutu i nikog nije bilo briga. Srednja me bome obilježila doživotno. Međutim kada sam krenula na faks, upoznala sam najbolje ljude na svijetu koji me toliko podupiru i koji su me toliko podigli da sam im na tome zahvalna cijelim svojim životom, iako oni možda toga nisu uopće svjesni. Put do uspjeha je težak i trnovit, ali nekako se na kraju uvijek dogura do tog puta. Međutim mnogi ne shvačaju koliko se ti trudiš da stigneš do cilja. Mnogi nemaju pojma s kakvim se ti stvarima boriš kako bi prošao sve i uspio. Kada padneš znaju se smijati i ogovarati, umjesto da ti daju ruku i dignu te. Najteže je opet kad te čak ni tvoji vlastiti roditelji ne razumiju. Daješ sve od sebe, trudiš se iz petnih žila, ali njima si i dalje lijen i neodgovoran. Stvore ti tako lošu sliku o tebi samome da počneš u nju vjerojati. Pokušaš se prkositi, ali jednostavno nejde. Na kraju završiš sve moleći se da nađeš barem jednu osobu koja će te razumjeti i moleći se da što prije možeš biti financijski samostalan. Više od svega treba ti posao  i ljudi koji će te podupirati jer ti je u glavi da dok ne pronađeš to, nećeš biti sretan .