jeste li ikada bili zaista sami?

Jeste li ikada bili zaista sami? Jeste li bili okruženi hrpom ljudi, ali se osjećali potpuno užasno. Na stotine ljudi, svi razgovaraju jedni s drugima, a vi samo sjedite okruženi hrpom ljudi, šuteći i osjećajući kako tonete. Potražili ste nekog na svom telefonu, ali nikoga nije bilo ni ondje? Ostali ste toliko sami da bi najrađe zaplakali. Jeste li ikada i pokušali zaplakati, ali jednostavno niste mogli, a da ste i zaplakali, znali ste da to sve ne bi bilo vrijedno jer vas ionako nitko ondje ne bi primjetio. Okruženi srećom i tugom drugih ljudi, vi se osjećate potpuno prazno.

 Koliko treba da se čovjek s nekim sprijatelji, da smogne hrabrosti i priđe nekome. Za to treba ogromna hrabrost, zar ne? Ne divite li se ljudima koji to mogu učiniti samo trepetom oka? Ja znam da se ja divim. Oduvijek sam htjela biti takav čovjek, ali nikada u životu mi to nije uspjelo. Oduvijek sam bila jedna od onih osoba koje su sjedile same i osjećale se prazno, skrivala sam se iza svog telefona, iza svojih slušalica i svojih knjiga. Bježala sam u alternativne svijetove, u serije, u knjige i u moje rukopise. Nikada nisam voljela komunikaciju sa strancima. Osjećala sam se dobro dok mi se netko obratio s lijepom riječju ili samo nekim upitom, ali to je bilo toliko rijetko. Voljela sam se osjećati prihvačeno, ali to je bilo još rjeđe. Svaki put kad bih se osjećala prihvaćeno ljudi bi me ostavili, odšetali bi kao da se nikada ništa nije dogodilo i zamijenili bi me s nekim boljim. Izgubila sam i ono malo samopouzdanja koje sam imala. Pobjegla sam u svoje misli i svoje knjige toliko da ne znam kako ću više ikada iz toga izaći.

 Trenutno sam toliko sama da sam na to već navikla, iznenadi me kad me se zapravo netko sjeti, što je tako rijetko, zapravo gotovo nikada. Uvijek se činim sretna jer me ljudi jednostavno više ne primječuju i ne prepoznaju. Sve sam, osim sretna ovih zadnjih dana, mjeseci zapravo. Toliko sam prazna da više ni ne znam što osjećam, ako osjećam išta. Suze se pojave ponekad, kad se pojave neka sjećanja, Postala sam toliko sama, da više ne znam što su to osjećaji drugih i normalan razgovor s nekim. Provodim toliko sati, dana u svojoj sobi da mi je to postalo stalno boravište. Jedva znam kako izgleda šetnja i druženje s drugim ljudima, kako izgleda iskren osmijeh na nečijem licu, kako izgleda iskren osmijeh na mom licu. Jedina komunikacija koju imam je s mojim prijateljima koji su miljama daleko i koji mi ne mogu puno pomoći jer su tako daleko da ne mogu sa mnom otići u šetnju, u kino ili na pizzu.

 Sve što sam ikada željela bio je jedan jedini prijatelj s kojim bi mogla dijeliti najljepše trenutke i stvarati najljepše uspomene, a sve što sam dobila zauzvrat je još prijatelja koji su me ostavili kada se bolja prilika ukazala. Nikada mi nije bilo jasno, što nije uredu sa mnom da ljudi toliko odlaze od mene. Ali sam se toliko pomirila s tim da sam navikla biti sama. Iako navikla biti sama još uvijek mi se taj osjećaj nimalo ne sviđa. Još uvijek sanjam o danu kada će mi netko prići i ostati i voljeti me zato što sam ja, ja i nikada neće otići. No, što sve više sanjam, sve sam više uvjerena da je to samo moj ludi san i da sam osuđena na budućnost sama, da ću dijelom uvijek biti usamljena jer ja sam svima prijatelj dok ne nađu bolju ponudu i odu. Oduvijek sam bila optimistični sanjar, ali sve mi se više čini da postajem povučeni, usamljeni pisac, zahvaljujući svim ljudima koji su me ostavili i otišli.

je li vrijedno?

Zapitate li se nekad je li vrijedno truditi se? Nakon svega što ste prošli, je li i dalje vrijedno? Osjećate li se nekad tako bezvrijedno kao da niste ništa postigli?

Ja se tako osjećam u zadnjih par dana i jednostavno moram to izbaciti van iz sebe. Netko bi rekao da sam postigla toliko i došla tako daleko, da bi sad odustala. Ali ja se uopće tako ne osjećam, ja se osjećam kao da nisam postigla apsolutno ništa. Ne mogu naći preveliki smisao u ničemu što radim u zadnje dane, osim u ovom pisanju koje mi pomaže pobječi od svijeta.

Fakultet mi se čini toliko kompliciran da ne mogu podnijeti sav teret koji mi on trenutno donosi. I možda bi sve to bilo lakše kada bih imala prijatelja koji bi uvijek stajao uz mene. Iako neki tvrde kako su stalno ovdje i kako me razumiju, ja to jednostavno ne vidim. Vidim samo njih kako se sve više i više udaljavaju od mene. Oduvijek sam svima bila samo treći izbor, oduvijek i uvijek sam to mrzila,ali uvijek je bilo tako. Svi su pored mene imali još barem jednu osobu kojoj su vjerovali više nego meni, kojoj su se povjeravali i s kojom su pričali više nego sa mnom. I na kraju dana kada bi ja trebala nekoga, najčešće se dogodi da nema apsolutno nikog.

 Jednoj jedinoj osobi sam bila prvi izbor, a s tom osobom sad više jedva kontaktiram. Ne znam što je to toliko krivo sa mnom da svi bježe od mene. Svatko tko mi je prijatelj, za koga mislim da nikad neće otiči s vremenom odšeta, ne želi me više slušati, ne odgovara mi više na poruke, nema više vremena za mene. Ako si mi prijatelj, ja ću uvijek naći vremena za tebe, da ti odgovorim i ako sam možda i ja u lošem stanju i ako sam možda zauzeta tisućom obaveza, nema veze, ja neću imati isprika, ja ću ti odgovoriti. A nekako, svi ostali, svi ljudi za koje sam ja mislila da su mi najbolji prijatelji odu. Ne odgovaraju više na poruke, ignoriraju me i po dan dva, iako i vidim da su bili ovdje i da nisu toliko zauzeti kao što pričaju i dalje ih nije previše briga za mene.

Ja se osjećam loše, ja se raspadam na komadiće, ali nema nikoga da me podigne, da me utješi, više se čak i ne trude tješiti me.

 I tada u tim trenucima se zapitam zašto? Jesam li ja stvarno tako loša osoba da toliko odbijam ljude s vremenom. Jesam li ja tako nesposobna da ne mogu stvorit normalan kontakt i proči kroz ono što su mnogi do sad prošli.

I na kraju dana se stalno u suzama zapitam samo jedno, zašto?

još uvijek zadrhtim

Danas, na točno današnji dan prošlo je 6 godina, 6 godina, a ja još uvijek zadrhtim na spomen njegova imena. Ja još uvijek ne mogu proči kraj njega hladne glave, a njegova poruka svaki me put dođe glave. Ne znam sjeća li se on svih naših trenutaka, kao što ih se ja sjećam, ne znam pamti li sve datume koje ja pamtim i čuva li sve slike koje je imao sa mnom. Nekako pretpostavljam da je odgovor na sva ta pitanja ne, ali ipak se volim nadati, I danas, čim mi se danas javio srce je brže zakucalo, moja nada se opet javila, nakon 6 godina, on opet odabere ovaj isti dan, možda ipak i on nešto pamti. Ne vjerujem previše u slučajnosti i iskreno se nadam da ovo nije bila jedna od njih. Barem bih ja voljela da nije. Meni na tisuće ljudi na svijetu može pričati loše o njemu, može se on prikazivati milijun puta u lošemu svijetlu,ali ja ću njega uvijek znati u dušu. On je osoba koju ja volim i oduvijek je bio, nisam se nikada bojala to priznati. Koliko god je boljelo i koliko god to još uvijek boli, peče i izgara u meni, ja ne mogu protiv sebe. Moje srce pripada njemu, oduvijek je pripadalo njemu i zauvijek će pripadati njemu. Da smo srodne duše, to se vidi iz aviona, ali vjerujte mi bolno je kad vaša srodna duša ne zna što osjeća i želi. Osoba pred kojom možeš biti totalno svoj, osoba čiji zagrljaj i osmijeh ti znače sve, osoba zbog koje bi i svoj život dala. Koliko god on bio udaljen ili distanciran, koliko god on tvrdio neke stvari, koliko god se opirao, vidim da je i on sretan sa mnom, jer kad osobi srce zakuca brže i osmijeh dobije novu dimenziju, tad je ta osoba istinski sretna. Dao mi je najljepše trenutke, zbog njega moj život ima smisla, zbog njega imam hrpu uspomena i još uvijek je on jedina osoba koja može izmamiti moj najiskreniji osmijeh od uha do uha. Zbog njega će moj život uvijek imati smisla i njega ne mogu i ne želim izgubiti.Čista dobrota i iskrenost pojave se samo kad je on blizu. Možete mi zadirati u sve, ali mog anđela ne dirajte!

internet prijatelji

Već sam par puta pisala o ovoj temi, ali evo opet ću. Jer mislim da je ovo veoma važna tema u današnjem svijetu kad je tehnologija sve razvijenija i možemo komunicirati sa sve više ljudi iz različitih krajeva svijeta.

Osoba kojoj nikad nisi vidio lice, osoba koju nikad nisi zagrlio ili joj čuo glas, a opet osoba koju poznaješ toliko bolje od svojih kolega sa faksa, kolega iz razreda ili suradnika na poslu. Tvoj internet prijatelj s kojim se dopisuješ svaki dan. Osoba koja ti je taknula dušu, a nisi ju trebao vidjeti nikad u životu jer rijeći govore 1000 puta više od nekog glupog izgleda ili rukovanja ili bilo čeg drugog. Dobra osoba se poznaje po riječima, po govoru, po stilu pisanja. Svi uvijek govore o opasnostima interneta i zlim osobama koje možemo naći na internetu. Ali, nitko nikada ne govori o dobrim ljudima koji su diljem svijeta i koji će drage volje postati tvoji prijatelji i nikada ti neće htjeti nauditi. Sigurno je da na internetu postoji hrpa zlih osoba, ali ne postoje li one i na ulicama i u stvarnom svijetu? Nisu li možda i ove u stvarnom svijetu mnogo opasnije, a ipak se veća pažnja posvećuje ovima s interneta. Naravno da se slažem sa činjenicom da postoje ljudi koji će ti željeti nauditi i iskoristiti te preko interneta,ali i u stvarnosti. No, ne slažem se s činjenicom da su svi opasni. Moramo se paziti, to je sigurno,ali moramo se i u stvarnom svijetu paziti. Smeta me činjenica, što ti nitko nikad neće reći da ćeš upravo na internetu možda i upoznati najbolje ljude na svijetu. Da će ti oni možda postati najbolji prijatelji i pomoći će ti u mnogim stvarima u kojima ti čak ni tvoji prijatelji koje vidiš svaki dan neće moći pomoći. Internet prijatelj će uvijek biti tu za tebe, uvijek će ti odgovoriti na poruku, uvijek će ti pomoći i saslušati te, nekada i više od ljudi koje poznaješ u svom stvarnom životu.
Internet prijatelj, prijatelj od djetinjstva, najbolji prijatelj u stvarnom životu, sve su to samo glupe etikete. Internet prijatelj je također pravi prijatelj. Svatko tko je tu za tebe i tko te čini sretnim tvoj je prijatelj, nema veze koliko ga dugo i kako poznaješ. Kad nekoga znaš u dušu, nema više etiketa, prijatelj je prijatelj bez obzira na sve ostale male nevažne činjenice kao što su kako ste se upoznali i kako se vidite i čujete.

Smatram da je ovo jako podcijenjena tema i svakako ću još više pažnje u budućnosti u svojim postovima posvetiti ovome. a sad htjela bi u komentarima čuti i vaša mišljenja i iskustva o ovome!

sve priče su istinite

Prvo nešto nevezano uz ovaj post, odlučila sam dvije stvari. Odlučila sam se vratiti na ovaj blog jer mi to jako fali i jer se jedino ovdje mogu ispucati sve moje misli, a drugo ja imam hrpu lijepih uspomena koje sam odlučila sastavljati u male bajke na drugom blogu koji ću kreirati isto na ovom računu, pa ćete ga lako moći pronaći ako želite.

 Nadam se da će bar netko od mojih prijašnjih pratitelja biti sretan što sam se vratila na blog. Ako ne, da će berem netko tu i tamo naići na moj blog i pročitati ga. Volim pisanje i volim kad ljudi čitaju ono što napišem, i naravno volim tu i tamo dobiti lijep komentar i kompliment, kao što i svi vole, jer Bože svi smo ljudi od krvi i mesa, svi to volimo zar ne? ;)

A sad da vas više ne gnajvim informacijama počet ću i ovaj novi post i novu eru mog bloga :D

U zadnje vrijeme sve više i više gledam i čitam stvari o nadnaravnim stvarima, kao što su vampiri, vještice, vukodlaci, sirene itd, I ne mogu si pomoći, a da se nekada ne zapitam, kako bi sve to netko mogao izmisliti?! Kako?
Svaki pisac piše iz svog iskustva i svaki pisac stavlja na papir ono što on vidi i osjeća. Oduvijek sam bila takvog mišljenja. A neke osobe i osobine mi se čine nemoguće za izmisliti. I nije mi jasno kako su osobine svih tih bića kod različitih pisaca uvijek iste, ako ne postoje, ako su samo piščeva mašta, zašto bi ostavili iste osobine ovih nadnaravnih bića.

Zapitate li se ikad otkuda i kako su ova bića stvorena? Tko ih je stvorio s točno tim osobinama, tko je vampirima dao da piju krv drugih ljudi ili vukodlacima da se pretvaraju samo na pun mjesec ili sirenama riblji rep.

Mogu li sve to biti samo metafore koje žive zauvijek ili je netko stvarno susreo ovakva bića?
Ljudi su se nekad bojali takvih bića, Je li to sve stvarno bilo bez razloga? Razmislite, koji su vaši strahovi, bojite li se nečega što ste vidjeli očima ili nečega za što ne znate da uopće postoji? Ja znam da se ja bojim stvari kojih sam svjesna i koje sam vidjela da se dogode svojim očima. Možda mi zato nije jasno kako sa ljudi boje nečega što ne postoji i je li to stvarno tako ili možda mi samo ne vidimo neka bića u našem svijetu jer se predobro skrivaju dok smo mi zaokupljeni svojim poslovima koje obavljamo kao obični ljudi, dok žurimo kroz grad da stignemo u školu, na faks, na posao. U svoj toj žurbi, mi ni ne razmišljamo o svijetu oko nas. Mislimo da znamo sve i da je sve onako kako nam se čini. Što ako nije? Što ako ovaj svijet krije još puno tajni koje ljudi jednostavno u svojoj prezaposlenosti ne stignu otkriti.

Možda i nije tako, možda i postoji skriveno objašnjenje za sve te nadnaravne stvari koje ja još nisam čula ili otkrila. Ali oduvijek mi je ovo bila zanimljiva tema i oduvijek sam se pitala otkud ljudima saznanja o takvim bićima. Ne danas, naravno, danas nam internet govori o svemu, već nekad, nekad kad sve što su ljudi imali bilo je papir i olovka.

Koliko su ova bića stvarna, koliko ne, na nama je da vjerujemo, da se pitamo i da otkrivamo.
Što vi mislite o tome, vjerujete li da postoji neko od nadnaravnih bića ili su stvarno sve priče istinite?