Zavidim sretnim ljudima, sretnim parovima, onima kod kojih sve ide glatko i koji uspiju sve riješiti začas. Iskreno ne znam postoje li takvi, ali vjerujem da postoje. Jednom bih i ja željela osjetiti tu sreću, ali pretpostavljam da ja baš toliko volim misterije da nikad neću imati nešto jednostavno. Sviđa mi se jedan dečko kojim razbijam glavu već mjesec dana. I znam da on sa mnom razbija glavu već duže vrijeme. Ali više ne znam što da radim s njim jer je užasno sramežljiv uživo dok preko telefona najnormalnije razgovaramo. Želim uzeti stvar u svoje ruke, ali me užasno strah kako će on reagirati. Što vi mislite kako će reagirati? Toliko me strah da nekad samo želim nekog normalnog, nekog tko bi bio ponosan što me ima, nekog koga ne bi bilo sram ničega, nekog tko se ne bi strašio pomisli da ga vide uživo sa mnom. One slatke ljubavne pričice,ali one bez tajni, to ja želim. Ali nije važno što ja želim,važno je što mi se sviđa. Međutim ono što mi se sviđa je daleko od onoga što želim. Sviđa mi se mali dečkić kojega je strah progovoriti sa mnom uživo. Sviđa mi se onaj simpatični dečko koji je on u porukama i preko telefona, sviđa mi se taj dečkić koji me uvijek čini sretnom. I na kraju uopće nisu bitne moje želje već moje srce, moje srce koje govori on je taj, njega želiš, potrudi se!