ne zavlači se u tuđe cipele

Lako je suditi čovjeka na temelju onoga što znamo tj. možemo pretpostaviti o njemu. Ali nikada nismo hodali u nečijim tuđim cipelama i nikada nećemo moći reči da točno znamo kako je tome čovjeku. Današnji je svijet pun predrasuda. Mene te predrasude posebno nerviraju jer sam po tim predrasudama toliko loša osoba i toliko me to boli. Najgore su predrasude one koje ti tvoji roditelji stvaraju već odmalena. Oni te toliko uvjere da si loš da u to počinješ sam i vjerovati. Kada te roditelji toliko umanjuju, počinješ polako umanjivati i sam sebe. Ne misliš više na dobre stvari, ne misliš više koliko si dobar, misliš samo na svoje mane i kada počneš misliti na te mane počneš ih i nesvjesno razvijati i boriti se s njima i protiv njih. Ne možeš protiv svoga mozga, a on ima tendenciju vjerovati u ono u što ga drugi ljudi uvjere. Onda kreneš u školu, u osnovnu, pa u srednju. U osnovnoj ti još bude dobro jer ste svi još klinci, pa se još volite i zezate. Međutim onda krenu viši razredi, pa srednja. Počinje psihičko i fizičko maltretiranje, teenageri su toliko zlobni da ne pošteđuju ništa i nikoga. Tvoji osjećaji bujaju, tvoje emocije polako teže k tome da eksplodiraju. Ako si nisi dobar sa svima, odmah si uljez i osjećaš se užasno. Izopčen si iz društva, ocjene ti počinju patiti. Nema goreg no doli to objasniti svojim roditeljima kod kuće. Ali jednostavno ne možeš, nejde jer oni su u svojoj srednjoj bili popularni. Nije njih briga. Stavljaju opet pritisak na tebe, uči, ne učiš dovoljno, ne trudiš se dovoljno. Ako si ikada bio zlostavljan u srednjoj ostali su ti ožiljci za cijeli život. Kako znam? Bila sam toliki uljez u srednjoj da sam se bojala krenuti na faks. Toliko sam bila ogovarana i omalovažavana, toliko me ljudi mrzilo. Toliko je bilo predrasuda. Toliko sam puta plakala sama u kutu i nikog nije bilo briga. Srednja me bome obilježila doživotno. Međutim kada sam krenula na faks, upoznala sam najbolje ljude na svijetu koji me toliko podupiru i koji su me toliko podigli da sam im na tome zahvalna cijelim svojim životom, iako oni možda toga nisu uopće svjesni. Put do uspjeha je težak i trnovit, ali nekako se na kraju uvijek dogura do tog puta. Međutim mnogi ne shvačaju koliko se ti trudiš da stigneš do cilja. Mnogi nemaju pojma s kakvim se ti stvarima boriš kako bi prošao sve i uspio. Kada padneš znaju se smijati i ogovarati, umjesto da ti daju ruku i dignu te. Najteže je opet kad te čak ni tvoji vlastiti roditelji ne razumiju. Daješ sve od sebe, trudiš se iz petnih žila, ali njima si i dalje lijen i neodgovoran. Stvore ti tako lošu sliku o tebi samome da počneš u nju vjerojati. Pokušaš se prkositi, ali jednostavno nejde. Na kraju završiš sve moleći se da nađeš barem jednu osobu koja će te razumjeti i moleći se da što prije možeš biti financijski samostalan. Više od svega treba ti posao  i ljudi koji će te podupirati jer ti je u glavi da dok ne pronađeš to, nećeš biti sretan .

ljubav je komplicirana

Nisam dugo pisala, barem ne nešto ozbiljno. Dugo sam smatrala potrebu da nemam o ćemu pisati. Da nemam za što pisati. Napokon sam bila sretna i zaboravila sam svoju najveću strast, pisanje. Ali problemi su se vratili i nikad nisam bila sretnija što sam opet posegnula za svojom strašću. Bez ovog se osjećam prazno, ovo me čini potpunom i baš zato sam sretna što sam se vratila na ovaj blog. Pisala sam ja i u međuvremenu malo za sebe, nemojte me krivo shvatiti. Ali to nitko nije čitao to je bilo samo za moje oči i za moju dušu. Ovdje barem nekoliko dobrih ljudi pročita nešto, ponekad mi i pomogne. Bez pisanja sam ništa, možda sam to tek sad shvatila, možda sam znala i ranije, pošto sam krenula u tom smjeru. Sad samo još nekako moram i završiti u tom smjeru. Ne tako davno, jedan od mojih najpametnijih profesora je rekao da smo studenti književnosti i da bi trebali razmišljati o pisanju ako smo već na tom studiju. Nikad nisam čula riječi s kojima sam se mogla bolje poistovijetiti. No, dosta sada o pisanju. Vratila sam se i imam nešto veoma ozbiljno za raspraviti tj. za skinuti sa svojih leđa.

Jeste ikad bili toliko pijani da se drugi dan apsolutno ničega niste sjećali? Pa ja jesam i ne žalim za ničim više nego za tim danom, mislim ne žalim čak ni što sam se napila, samo žalim što se ničega te večeri ne sjećam. Ovo se dogodilo mom cimeru pred nekoliko dana, a taj se cimer meni užasno sviđa. Bio je toliko pijan da se više ne sjeća nićeg te noći. A meni se desilo prokletstvo da sam bila potpuno trijezna, pazila na njega i sjećam se apsolutno svega. Odjednom mi je uzeo naočale i poljubio me i bio je to jedan od najromantičnijih trenutaka koje sam ikada doživjela. Njegovi prijatelji su uskoro otišli kući, drugi cimer je otišao spavati. Ja sam ostala budna s njim. Pričali smo gotovo cijelu noć. Rekao mi je toliko lijepih stvari koje mi nitko nikada u životu nije rekao. Počela sam pisati ovaj post prošle godine kad se ovo desilo, nastavljam ga pisati ove godine dok sam još uvijek u sličnim problemima. Tada smo dosta dugo u noć pričali, ja sam bila toliko sretna ujutro i onda paf, on se ujutro nije sjećao apsolutno ničega. Možete li zamisliti moj očaj tada? Možete li zamisliti moje pomiješane osjećaje tada? Ni ja ih više ne mogu točno predočiti, ali znam da nije bilo baš nimalo ugodno. Poslije ovog je prošla već skoro godina dana i izdešavale su se još mnoge stvari. Proveli smo još par noći zajedno, ali on se nikada nije sjetio svog obečanja. Još uvijek čekam, još uvijek imam previše nade da će se nešto dobro desiti, a što ako se nikada ne desi? Najveća noćna mora bit će mi gledati njega sretnog s nekim drugim, dok ću znati da smo to mogli biti mi! Odlučila sam se ipak ove godine potruditi i napraviti sve kako se to nebi dogodilo. Odlučila sam biti hrabra i pokušati jer ako se nešto ne desi, a ja ne pokušam, zauvijek ću kriviti sebe.