Rant jedne vječne bloggerke tu i tamo, ovdje i ondje

Evo meni je opet došlo da nešto pišem i sad sam opet tu, 

ma nisam ja nešto special i nikako da se posvetim nečemu i budem samo u tome, moji blogovi su na raznim mjestima i nikad ne uspiju jer počnu i onda stanu, ali jbga to sam valjda ja. Ovaj blog imam jako dugo i nekako pretpostavljam da ga čitam više manje samo ja, ali i to je nekad okej jer nekad moramo rantati i sami sebi zar ne? Imam još dva bloga u sklopu ovog bloggera - you are not alone & memories, ti su možda malo ozbiljniji nego ovaj, ali nisu dugo obnavljani, msm ma ne znam, you decide, ako ćete se ikad odlučiti čitati koji od njih, imam i bookstagram, preko kojeg ste vjerojatno i došli do ovog posta, ako ne my bad, te uz taj bookstagram imam i stranicu na wordpressu i facebooku koje su trenutno isto na maloj pauzi, ova na wordpressu zbog mog faksa i mog mentalnog stanja, ova na facebooku, ah ne znam jer nitko više ne koristi facebook? Mada znam da to nije istina jer sam ja prva koja koristi facebook. Kad pišem obično sam tužna i ljuta i osjećam tisuće emocija, pa tako je iskreno i sad. Faks me malo ubija ovih dana, ali ne zato što mi ne ide, niti jer imam puno posla, već imam neki osjećaj da koliko god meni dobro ide i koliko se god ja trudila na kraju ispadnem najgora u svemu i to me iskreno ubija, cijeli sam život među "najgorima", ne znam ako me razumijete, but I'm so tired of this feeling. Nekako sam se pomirila s tim osjećajem zadnjih godina, ali opet se nekako vratio, možda malo i ženski hormoni trenutno utječu na mene, ali otprilike ne želim biti najgora jer se trudim ko idiot i jednom u životu u nečemu želim biti najbolja, is that so much to ask for God's sake?! Al dobro, više manje o tome. Primijetila sam jedino da napokon studiram ono što volim i stvarno se nadam da ću barem u tome biti dobra jednog dana jer stvarno uživam u tome što trenutno studiram, držite mi fige, ali sam samim time primijetila i da sam umorna od onog što radim, Naime, ja već 6 godina studiram jezike, sad sam na prevoditeljskom smjeru, as most of you know, a "posao", ako se to uopće može nazvati poslom mi je davanje instrukcija. To radim već 3 godine i nije da nisam dobra u tome. Ali, vi sigurno pretpostavljate da dajem instrukcije iz jezika i to je djelomice istina, ali nažalost nije potpuno istina, dajem instrukcije iz engleskog fair enough i u tome uživam, ali dajem instrukcije i iz svega ostalog tj. pomažem nekoj klinki oko škole i na početku mi je to bilo okej jer mi je to bila dosta velika zarada dok sam imala vremena i živaca tj. dok sam na faksu imala dva predmeta i radila još dva posla uz to, a sad vam ne mogu opisati koliko to mene iscrpljuje i nervira, pogotovo jer me klinka upoznala već i zna moje metode i zna kako se izvlačiti, a ja nisam odgojitelj, niti učitelj, mada s tim imam najviše iskustva i ja iskreno ni ne želim raditi toliko s djecom, ni ne želim sad glumiti nekog učitelja koji nisam, zato sam i upisala prevoditeljski smjer, ne nastavnički. Doslovno me mama od klinke zamolila da naučim kako raditi mentalne mape, a ja to ne mogu, ja imam svoj pristup i ja znam naučiti dijete i nije u tome problem jer su me pohvalili već puno puta, problem je u tome što se od mene traži ono što ja ne studiram i ne volim i očito me to toliko iscrpilo da me dovelo do suza i odustajanja od toga. Ne bih voljela biti zapamćena kao ona koja odustaje, ali moja snaga se jednostavno iscrpila i odlučila sam sad raditi neki mediocre job s kojim ću moći pokriti svoje financije, jer stvarno  ne želim stvarati roditeljima dodatan trošak na sebe i davati instrukcije samo i isključivo iz jezika jer to znam i volim. Uostalom počinjem i raditi sa penzionerima u 2 mjesecu, kojima ću na kreativan način pokušati prenijeti malo engleskog i družiti se s njima, nadam se da mi neće i to oduzimati snagu koliko i ova jedna mala s kojom kontinuirano radim sve predmete OSIM engleskog, koji je moja struka, jer joj je baka profesorica engleskog. Željela bi se više posvetiti prevođenju  i jeziku koji su my passion, a ostaviti po strani ovo što me sputava i vuče na dno. Nadam se da me razumijete i da ćete mi držat fige da se uspijem koncentrirati na ono što volim i zašto ovo pišem. Odustajem od pouka kako bi mogla prevoditi, a sam mi je oduvijek biti književni prevoditelj i sami znate da sam započela projekt prevođenja jedne knjige koji je on hold, ja se nadam da ću ja uspjeti taj projekt sada u 2 mjesecu ponovo pokrenuti kako bi vi dobili uvid u ono što ja volim i nadam se da me barem vi nećete smatrati najgorom. Oprostite na rantu (ako je netko uopće ovo sve i pročitao, ja sam ovo morala napisati kako bi se ja osjećala bolje.)